NINO OREPIĆ – MAGIJA UDARALJKI I NEPRISPODOBIVOG GROOVA
Piše: Dinko Husadžić Sansky
Nino Orepić je hrvatski udaraljkaš koji već u ranim danima otkriva glazbenu magiju, kroz osnovnu i srednju muzičku školu, s udaraljkama kao glavnim predmetom. Vrlo rano počinje svirati s nekima, tada jako mladim ljudima, a danas nekima od najznačajnijih jazz glazbenika hrvatske scene kao što su – Ivan Kapec i Joe Pandur, na bongosima u Lisinskom prati plesačice Tihane Škrinjarić te svira u nekoliko uglavnom autorskih bendova.
Nakon ratne pauze, po prvi puta, kaže, svira opušteno kad bi u druženjima uz vatru posudio mali keramički bubnjić i samo nepretenciozno “lupkao“. Vremenom ozbiljno napreduje uz reggae i dub DJ-e kao live act, bez pritiska jer je pjesma s CD-a ionako već kompletna, svojim “neobičnim” sviranjem ne može nikoga omesti, a DJ ga, po želji, može i stišati. Zahvaljujući tome, postaje i redovit gost u bendu Radikal Dub Kolektiv, a na radionicama zapadnoafričkih ritmova Nenada Kovačića pohađa radionice zapadnoafričkih ritmova gdje s dijelom polaznika osniva afroudaraljkaški bend Kenkedenke. Uskoro ulazi u cover reggae bend Naturalna mistika u kojem svira udaraljke uz legendarnog Borisa Leinera (Azra) i s glazbenicima poput Jasne Bilušić, Žana Jakopača, Igora Pavlice…
Gostovanje u dvadeseteročlanom ansamblu Maka Murtića, na koncertu u zagrebačkom VIP-u, ističe kao jedno od najdražih iskustava svoje glazbene karijere. Šest godina surađuje sa Žanom Jakopačem (Šo! Mazgoon) – u Naturalnoj mistici te kasnije duetu, triju i kvintetu, odnosno obnovljenim Šomazgunima.
Muzički afiniteti i iskustva sve mu više kreću prema improviziranoj, ad hoc i slobodnoj muzici, zahvaljujući čemu ponovo nastupa u Lisinskom, ovoga puta kao dio kolektiva Nomad Jam, na događaju na kojem je petnaestak glazbenika (od kojih se neki ranije uopće nisu ni poznavali) na pozornici pružalo glazbenu podršku glasovitoj saksofonistici Vesni Gorše. Glazbenom edukacijom uz pomoć udaraljki bavi se duže od desetljeća (važno je dodati da je za ovaj pristup muzici udaraljka, odnosno ručni bubanj, početniku najbolja jer se najbrže nauči osnovna tehnika, a djembe pak daje veliku raznolikost tonova!).
Glazbena edukacija na udaraljkama i jeste tema ovoga teksta o Orepiću jer način kako to radi, kako komunicira, educira i kako izvlači ono najbolje i najpozitivnije iz polaznika svojih radionica, fascinira naizgled savršenom lakoćom.
Nazočio sam nekim radionicama i Muzičarenjima, kako on simpatično naziva te spontane improvizacije i svjedočio sam sjajnoj sinergiji, razumijevanju, ulaženju u bit glazbene emocije, uživao sam u magiji udaraljki i neprispodobivog groova. Ta sinergija s polaznicima tečaja, i taj groove, ritmovi, emocije…to je Zlatni Gral kojega je Nino pronašao za sebe i ljude koji ga okružuju i prate u ovim glazbenim avanturama. Ne pamtim kad sam zadnji put vidio da netko toliko uživa u sviranju kao Nino Orepić. Njegovo lice je govorilo tisuću riječi, bio je u glazbi 1000%, spontane improvizacije pretvarale bi se u dijaloge između pojedinih instrumenata, imale su svoju priču sa svim elementima fabule, početka, zapleta, vrhunca, raspleta, čak je i tišina bila odličan dio te priče, intuitivno glasanje, naizgled neobični zvuci kao izraz odobravanja, razumijevanja, uživanja.
Zapazio sam kako polaznici upijaju u sebe sve što Nino pokazuje. U određenim trenutcima činilo se kao da možemo prstima dotaknuti duhovnost koja je izlazila iz te glazbe i miješala se poput pobratimstva bića u svemiru, u nekim dionicama zajedničkog muziciranja svi zajedno postajali su ogromna pozitivna sinergija, ta vibracija postajala bi esencijom auditivnog, taktilnog i osjećajnog. Tad sam osjetio potrebu napisati ovaj tekst i čitateljima našeg portala pružiti mogućnost da se upoznaju s ovim umjetničkim događanjima. Nino mi je ponudio da i sam sudjelujem s gitarom, to mi je bilo potpuno novo iskustvo… sviranje gitare s udaraljkašima, izvan bilo kojeg dosadašnjeg iskustva standardne glazbene forme. Oduševljen sam kako se ta spontanost prelijevala od sudionika do sudionika, kao da smo godinama svirali zajedno. Polaznici su koristili i svoje glasovne mogućnosti, u slobodnoj inspiraciji i improvizaciji, glasovi su postajali instrumenti, spontano su ulazili u dijelove bez tempa, usporavali, ubrzavali…nekima je bilo prvo glazbeno iskustvo, neki su muzicirali manje od desetak puta, ali napredak je vidljiv.
Sviralo se lakoćom i povezanošću, a ne uz muku te grčenje tijela i uma kako bi se sviralo što brže, što zahtjevnije… to je, zapravo, ta univerzalna inkluzivnost glazbe, svi mogu sudjelovati, od početnika do profesionalaca, nema pogreške u sviranju, odnosno onoga što bi se u “normalnoj” muzici nazivalo greškom, može se čitavu grupu povesti negdje gdje inače nikada ne bi došli, a nečiji “falš“, drhtav i nesiguran glas može nekome drugome olakšati da svoj pusti po prvi puta. Naime, na ovom tečaju to se događa. Taj osjećaj je neprocjenjiv!
Uz sav respekt prema njegovoj doista impresivnoj biografiji i suradnjama sa sjajnim glazbenicima, mislim da je ovo što radi i prenosi novim naraštajima vrh glazbene pozitive, Nino u njima budi glazbenika – improvizatora, intuicija je tu iznimno bitna, spontanost, međusobna podrška, samopouzdanje, razgovor…on ih uči slušati, komunicirati glazbom, pronalaziti svoje mjesto u skupnom sviranju, uči ih kako dinamikom i tempom, intuitivnim muziciranjem što bolje izraziti sebe, i kako se “pustiti s lanca” , rekao bi Nino, i kako u tome podržati druge te, možda najvažnije od svega – kako svoj glazbeni izraz povesti upravo ondje gdje to želite, ali i gdje to doista i možete. Komunicirajući glazbom nalazite se u izrazu koji u jednom trenu može biti vlastito glazbeno igranje, ludovanje zvukom i istraživanje vlastitih glazbenih potreba, apetita, žudnji i strasti, a već u drugom čvrsta, staložena i jasna podrška u tome istome nekom drugom, izrazu koji može neko vrijeme biti repetitivan poput šamanskog ili indijanskog bubnjanja, drugi puta “eksperimentalan“, kaotičan, bez ikakvog ritma i tempa ili se pak prelije u neki rock, d’n’b, reggae ili afro groove. Snaga Orepićevog načina rada je i tom da potpuni početnici brzo ostvaruju napredak i postaju dio zanimljive glazbene priče.
Nino Orepić o svom načinu rada s polaznicima – “Vježbe za udaraljkaše kojima se služim u svojoj glazbenoj edukaciji razvijam već godinama. Neke sam pokupio od svojih učitelja i modificirao ih, neke su proizvod vizije željenih rezultata, a neke su nastale potpuno same, ‘usput’“ na mojim radionicama i tečajevima“.
Slušanje – “Čovjek je biće navike. Usredotočivši se u početku na raspored tonova i ruku u napamet naučenim dionicama, ‘brejkovima’ i solažama te na njihovo precizno izvođenje (da se ne bi ‘pogriješilo’), udaraljkašu često nije lako svirati, a ujedno imati pozornost na nečemu drugome. Recimo, na karakteru zvuka vlastitog bubnja i osjećajima koje on u sviraču proizvodi. Ili na tome što točno sviraju neki drugi svirači u skupini, kao i tom koliko im se sviđa zajednički glazbeni ‘rezultat’. Zbog toga mi je slušanje najvažniji element skupnog glazbenog izraza koji kao glavni okvir glazbenog odnosa aktiviram već prvom, iznimno jednostavnom, ali važnom vježbom. Tu vještinu kasnije dodatno razvijam i drugim progresivnim i zabavnim vježbama“.
Tempo – “Zapadnjačka se glazba baš ne snalazi bez čvrsto određena tempa. Njegova stega može katkad i popustiti, dopuštajući osobniju i izražajniju izvedbu, no to je obično rezervirano tek za one glazbenike koji su s metronomom, tempom, sviračkom tehnikom i notacijom već na ‘ti’. Narodi Afrike, jasno, nisu poznavali metronom. Tempo njihovih ritmova ovisi samo o osjećaju osobe koja ritam vodi. Ona ga zadaje ‘pozivom’, a isto će tako bilo kada ubrzati i usporiti prema vlastitu nahođenju“.
Dinamika – “Dinamiku doživljavam kao izuzetno važan element glazbe, a meni je ona možda i najkorišteniji alat intuitivnog glazbenog izraza. Nažalost, primjećujem da joj se često ne pridaje zaslužena pozornost pa velik broj udaraljkaša čitavo vrijeme svira jednako glasno (odnosno jednako tiho). Uvođenje dinamike u glazbenu vještinu vidim kao velik korak na putu od pukog reproduciranja određenih sljedova različitih tonova ka istinskom muziciranju, sviranju, odnosno izražavanju i komuniciranju glazbom“.
Improvizacija – “Slobodno glazbeno izražavanje ne odnosi se samo na ‘solaže’. To može biti i samo još jedan dodatni ton u nekoj naučenoj dionici, odnosno ritmu. Ili u toj istoj dionici samo malo glasnije odsviran jedan udarac koji mijenja karakter cijeloga ritma. Ili pak malo unaprijed ili unatrag u tempu pomaknut (ili tiše/glasnije odsviran) samo jedan dio ritma, čime se dobivaju različiti ‘groovovi’. Kada tako improviziram, zapravo sviram ono što mi izlazi ravno iz duše, iz nesvjesnog, iz tijela, mimo uma. Kroz ruke na opnu bubnja ispuštam svoje osjećaje, žudnje, nade, strahove… strast ili strogoću… spokoj ili veselje…“
Sviranje u skupini – “Dosadašnja iskustva govore mi da intuitivno sviranje, odnosno spontano, slobodno (ali odgovorno) glazbeno izražavanje u skupini olakšavaju upravo vježbe slušanja, dinamike, improvizacije i osjećaja za tempo. Gotovo isto kao i u nekom drugom obliku druženja (zajednička je razmjena osobnih izraza i dijeljenje iskustava sudionika), vidim da je za muziciranje u skupini važna i komunikacija koja se među sudionicima odvija na mnogo načina i razina, a ovim se vježbama olakšava i poboljšava dovodeći tako do boljeg povezivanja i većeg užitka“.
Groove – “Groove je valjda razumom najneopipljiviji element glazbe pa mi o njemu nije baš zahvalno i jednostavno izražavati se općenito. Zato ću pokušati iznijeti samo vlastito iskustvo i viziju. Za mene, groove je jednom riječju – glazba. A s više njih – groove mi je čipka koja i obrubljuje i prožima čvrstu osnovu tempa i potku ritma i daje im smisao i ljepotu. Zbog groovea sviram i slušam glazbu i plešem. Ne moramo znati korake da bismo zaplesali. A kad već plešemo, koga briga za korake…“
Na kraju bih iskreno preporučio, ako ste u Zagrebu ili blizini, ako želite pristupiti glazbi na jedan osebujan i hvale vrijedan način, kontaktirajte Ninu, javite se, dođite na neku radionicu, na Muzičarenje… iskustvo je sjajno, vrijedno svakog trenutka i svakog tona.
* *
* * *
Autor priloga:
Dinko Husadžić Sansky
Velika Ludina, Hrvatska
* * *
* *
