SINAN ALIMANOVIĆ TRIO – Na 10. Siscia Open Jazz & Blues Festivalu
Piše: Dinko Husadžić Sansky
Dugo očekivani nastup Sinan Alimanović Tria u Sisku konačno je ostvaren na slavljeničkom 10. Siscia Open Jazz & Blues Festivalu. Koncert je i bio najavljen kao jedan od vrhunaca ovogodišnjeg izdanja festivala koji gotovo donquijotovski i sizifovski u ova teška ekonomska vremena vodi i gura neprispodobivi gipsy swing gitarist Damir Kukuruzović. Doista, bio je to pun pogodak.
Sinan Alimanović, jaki igrač ne samo bosanskohercegovačkog jazza, došao je u Sisak sa Sašom Borovcem i Pecom Petejom. To je po prilici kao da odete na likovnu izložbu gdje zajedno izlažu Van Gogh, Cezanne i… recimo, zbog Pecine nepredvidive bubnjarske razigranosti – Jason Pollock. Ili da ste na književnoj večeri gdje su za istim stolom Marquez, Borges i Umberto Eco… OK, razumjeli smo se…
Još uz friške dojmove iz New Yorka gdje je nastupio s Randy Breckerom na “2nd Annual Jazz Gala Concert” u Tribeca Performing Arts Centeru, a i u glasovitom Blue Note Jazz Clubu sa fanstastičnim kontrabasistom Harvieom S (Harvie Swartz), jednim od ključnih likova suvremene jazz scene u New Yorku… Sisački je koncert Alimanović započeo sam; petnaestak minuta solo klavira… uvodeći nas u događanja kroz Coltraneovu “My Favorite Things” ili Rodgersovu “My Funny Valentine”… odmah pokazujući koliko je dobar i zašto je jazz takav kakav jeste.
Izlazak ostatka Trija podigao je atmosferu, Siščani su doista oduševljeno pratili svaku akciju, svaku improvizaciju (toga nije manjkalo!), međuigru razigranih vječitih jazz dječaraca… definitivno, bit je u sugovorništvu, a to ova trojica jesu. Dugo već ne vidjeh Sašu Borovca tako pustopašno razigranog na kontrabasu. Sinan je gradio čaroliju cijele ove večeri, a Peco (posebna bubnjarska priča!) i Saša odgovarali su dostojno na sve izazove klavirskog majstora, nisu mu dužni ostajali u ravnopravnoj jazz diskusiji… pljesak uz obalu Kupe, ispred Siscia Jazz Cluba, opetovano odobravanje zahvalne sisačke publike.
Nije lako opisati tu sinergiju i vibracije koje su publika i glazbenici izmjenjivali, nizali su se standardi američkog jazza. Taj jazz zna ponekad biti hermetičan, u nekim momentima manje pristupačan i “blagoglagoljiv” europskoj publici, ali ove večeri to nije bio slučaj… “Our Delight”, “Solar” ili završna Parkerova “Billie’s Bounce”… jazz hitovi nizali su se u gotovo dva sata neprekidne svirke… kad je Alimanović najavio stanku, mislio je da je tek prošlo vrijeme prvog seta… ali ne, bio je to jedan gigantski set jazz majstora koje bi Damir trebao gotovo na mjesečnoj bazi pozivati u svoj klub, jer ova glazba liječi i zasigurno ima učinke koji nas mogu obnoviti.
Iznenadio nas je Sinan pozvavši kćerku Lejlu na pozornicu. Vrlo emotivni trenutak večeri ispunila je skladbom “Midnight Voyage” čija se cijela priča, od teksta do inspirativne Lejline izvedbe odlično uklopila u gotovo marquezovski magijski realizam ove večeri, jer mi smo se, poprilično opčinjeni glazbom, prestali čuditi izvanvremenskoj izvedbi, poput Marquezovih likova koji se čude postojanju kocke leda, ali im je leteći sag nešto sasvim normalno.
Sinan Alimanović Trio bili su leteći jazz sag kojem smo se prestali čuditi već nakon uvodnog dijela koncerta. Silno je važno da sada možemo dvojiti oko izvanzemaljske pojavnosti kocke leda, a prihvatiti činjenicu postojanja glazbenih izvanzemaljaca kakvi su Peco, Saša i Sinan.
Bio ja subjektivan ili ne, ako niste bili na koncertu, poslušajte Sinanove albume “Bosnia Groove” i “Live in Tuzla” i bit će vam jasno.
Zahvaljujem se prijatelju Goranu Brebriću za sjajne fotografije s koncerta.
YouTube – Sinan Alimanović – My Favorite Things (Sarajevo Winter Festival – 27. 02. 2013. Bosniak Institute)
Recenzent:
Dinko Husadžić Sansky
Velika Ludina, Hrvatska
