LEGIJA STRASTI – Fus nota jugoslovenskog rock and rolla
Godina je 1967. Moj razred je na ekskurziji po Jugoslaviji, predah par dana u Zagrebu. Vojo Dodevski, moj drugar iz školske klupe upoznao me je sa autentičnim zagrebačkim rockerom, čiji bend u to vreme već nije ni postojao! Reč je o Ivici Kišu i njegovom ex bendu, Legija strasti, jednom od prvih autorskih bendova bivše države koji iza sebe nije ostavio tonske zapise, no za kojim je, ipak, ostala lepa priča o začecima rock and rolla na ovim prostorima. Bend su pored Ivice Kiša koji je svirao gitaru, usnu harmoniku i bio vokal, sačinjavali i Ivan Filip Pipo na klavijaturama, Davorin Kiš Bili na basu i Darko Starčević na bubnjevima. Ivica mi je dao i par fotografija benda Legija strasti iz perioda njegovog postojanja, koje su same po sebi deo mozaika koji je predstavljao nekakve početke domaće rock scene. Prijatan razgovor i, zatim, svako na svoju stranu. Naš razred se uputio prema Splitu, a Ivica svojim putem…
Pre izvesnog vremena slučajno sam pronašao te fotografije u mom arhivu i zaintrigiran njima, odlučio da pokušam da uđem u trag njihovom autoru, Ivici Kišu. Imao puno sreće, naime, na Facebooku naletim na to ime i pokušam da proverim da li je to “baš taj” Ivica za kojim tragam. I bio je on, glavom i bradom, Ivica Kiš, posle pola veka! Rekoh mu da bih hteo da zaokružim malu storiju o neznanim herojima jugoslovenskog rocka i evo te autentične priče Ivice Kiša!
– Šta da ti pričam o bendu koji je sviruckao nešto manje od dvije godine? Nataložilo se puno vremena od tada kada se bend šetkao po zagrebačkim čagama i po koji put zasvirao kao gost večeri. Rock je tada izlazio iz garaža, šupa i podruma. To su bili prostori u kojima su se tada okupljali vršnjaci i sviruckali. Skidale su se pjesme sa Radio Luxembourga, uživo. Ploče su bile rijetkost. Rock je tada bio na margini estradne scene. Na radiju se tada svirala narodna glazba, klasika, šlageri, meksičke pjesme, a nova glazbena produkcija je dolazila sa festivala (Opatija, Zagreb, Beogradsko proleće…).
Festivali su bili model za provjeru i selekciju produkcije koja se puštala na radiju (do ušiju masa). Vanfestivalske produkcije gotovo da nije ni bilo. Sistem je u to vrijeme (kasnih pedesetih) ignorirao rock. Kada je usprkos tog ignoriranja (početkom šezdesetih) rock stasao i počeo sticati svoju publiku, sistem ga je još tolerirao, a nakon toga (kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih) sistem je pokušao manipulirati rockom, ali bilo je već kasno.
Rock je izrastao kao jedini autentični jugoslavenski kulturni izdanak, jer se razvijao spontano, izvan sistema, a ne po repubičkom ključu i planski kako se tada sve moralo raditi (pod kontrolom sistema). Mladi su birali koji VIS (vokalno-instrumentalni sastav) će slušati i tko im je najbolji; Kameleoni iz Kopra, Siluete iz Beograda, Bijele strijele iz Zagreba i… Legija strasti sa zagrebačke Trešnjevke.
Sistem je i tu (na rock sceni) primijenio već uhodani festivalski ključ kontrole. Pored do tada ustaljenih estradnih “prvih pljeskova” počeli su se odvijati i “festivali vokalno-instrumentalnih sastava” (festivali VIS-ova). Bend se nadobudno prijavio na prvi festival VIS-ova (u Hondlovoj ulici u Zagrebu), početkom zime 1962. godine (kada smo bili prvašići u Gimnaziji “Trešnjevka“), ali drugovi iz omladine nisu bendu ni dopustili nastup, zbog “neprikladnog imena“. Nastupe na nekim drugim festivalima VIS-ova, nismo više nikad ni pokušavali.
– Nastavili smo svirati za svoj gušt, a prijatelji koji su bili na gažama po zagrebačkim čagama (plesnjacima), dopuštali su nam da nastupamo kao gosti večeri (dok su oni imali pauzu). Svirali smo na čagi Omladinskog kluba u Šrapčevoj ulici gdje su rezidentni bend bili Mladi lavovi i u Klubu omladine na Vrbiku, gdje je rezidentni bend bila Grupa 220. Nismo imali svoje (profesionalne) opreme, pa nam je bila velika pogodnost da dođemo nastupiti na već postavljenu binu. Naša je oprema bila sklepana od otpada. Prvo pojačalo sam napravio sam od starog Telefunkenovog radija (sa 3 lampe!!!) koji je moja teta otpisala, a staru Schneiderovu (akustičnu) gitaru (moje mame) sam “elektrificirao” pick-upom koji sam napravio od starih telefonskih slušalica. Sve je to ferceralo i brujalo. Zvučali smo pomalo kao rani Kinksi, a fercerani solo električne gitare (iz čiste bijede) smo imali prije antologijskog (“ferceravog sola“) “Statisfekšna” – (I Can’t Get No) Satisfaction – The Rolling Stonesa. Budući da smo na repertoaru imali svoje (moje) pjesme, bili smo na neki način novina za publiku (jer se repertoar rezidentnih bendova po klubovima tada sastojao samo od engleskih, američkih ili drugih stranih pjesama). Bilo je tada malo čudno kako to zvuči rock kad se pjeva na našem jeziku, ali publici se to dopadalo. Sve što smo odsvirali otišlo je u vjetar, ali ostalo i u sjećanju dijela publike. Najčešće stihovi koje je publika razumjela. Nema snimki. Samo sjećanja (tko ih još ima i ako još ima tih koji se mogu sjećati).
– Ujesen 1963. godine, u našoj gimnaziji su na “večeri poezije” gostovali pjesnik Zvonimir Golob i glazbenik Arsen Dedić. Bila je to jedna od uobičajenih “čvrgi” provjerenih kulturnjaka. Na kraju (prema programu) priredbe, bilo je “druženje sa umjetnicima” u kojem je ravnateljica gimnazije (valjda da pokaže umjetnicima kako i naša škola “ima konje za trku”), prozvala i nas da nešto odsviramo umjetnicima. Nisam ni slutio da je to bio početak kraja Legije strasti. Nakon našeg nastupa, Arsen Dedić je pitao čije su to pjesme koje smo izveli. Svi su uprli prstom na mene. Tada me
Arsen pozvao da kroz tjedan dana dođem kod njega u garsonjeru (u Barčićevoj ulici, gdje je tada stanovao), da mu pokažem šta još imam i da porazgovaramo o tim stvarima. Arsen je bio ledolomac, ne samo na estradi, nego u kulturi, uopće. Oganizirao je veče “angažiranih šansona i pjesama protesta” (ako me sjećanje ne vara, u Studentskom centru u Zagrebu), 1964. godine (pretpostavljam u namjeri da se ta manifestacija nastavi odvijati, ali to se veče dogodilo samo tad). Od mojih je pjesama odabrao da pjevam pjesmu “Tatin sin”. Bio je to moj prvi samostalni javni nastup. U tisku sam dobio odlične recenzije tog nastupa, al i etiketu “mladi i perspektivni protestni pjevač”.
Bend mi to nikada nije oprostio (jer sam “izašao” iz benda). Držali su da smo trebali nastupiti kao bend, a i inače su stalno težili tome da se dokopamo stalne gaže u nekom od omladinskih klubova, da sviramo za čagu (na plesnjaku), a meni se nije dopadalo da svake subote prenosim instrumente i opremu na binu i poslije ih pospremam. Draže su mi bile naše neobavezne “probe” i gostovanja po čagama. Tako je Legija strasti prestala postojati pred ljeto 1964. godine.
Bile su o tome objavljene neke natuknice (u “Plavom vjesniku” koji je do tada već postao list u kojem se sustavno pisao o VIS-ovima Jugoslavije, mislim, pod uredništvom Pere Zlatara), ali te tračeve nikad nisam volio. Zanimljivo da je “Plavi vjesnik” ime Legija strasti objavio još jednom, 1968. godine, kada je organizirao rangiranje (top listu) jugoslavenskih VIS-ova. Prvo mjesto “osvojili” su Zlatni akordi (iz Zagreba), a Grupa 220 (iz Zagreba) je bila na drugom mjestu (mada je tada Grupa 220 bila na vrhu popularnosti u Hrvatskoj, a vjerujem i u Jugoslaviji). Na 50. mjestu Jugoslavenske top liste VIS-ova 1968. bila su dva benda (sa istim brojem glasova); Dubrovački trubaduri i Legija strasti (premda bend nije postojao više od 4 godine).
To je priča o Legiji strasti, amaterskom bendu koji je publika imala prilike upoznati samo uživo i u sjećanju pohraniti neke stihove pjesama koje je razumjela. Od ljeta 1964. godine nastupao sam samostalno, kao gost na nastupima prijatelja glazbenika do 21.03.1971. kada sam prvi puta nastupio sa Dragom Mlinarcem u Studentskom centru u Zagrebu. Nastupili smo kao “predgrupa” (prvi akustičarski duo na jugoslavenskoj rock sceni) na promotivnom koncertu grupe Time. Tom prilikom je praizveden “Kaj god blues” (nastao u veljači 1971.). Od jeseni 1973. sam nastavio nastupati samostalno, ili kao gost u sastavima na pozive prijatelja glazbenika.
Prva zvučna snimka “Kaj god blues” je nastala 1972. godine, na rock festivalu “BOOM’72.” u Hali Tivoli u Ljubljani, a objavljena je na prvom dvostrukom i prvom live LP albumu u Jugoslaviji, “Pop festival Ljubljana 72” (UFLP-003/1-2). Postoji i snimka u fonoteci Radio Zagreba koju sam napravio 1974. godine (uz glazbenu potporu Željena Klašterke i Davora Rocca). Ta je snimka je 1976. godine bila na ljestvicama popularnosti 12 jugoslavenskih radio stanica. Godine 2016., CBF (Croatian Blues Forces) je počastila “Kaj god blues“ nagradom za povijesni doprinos “Hrvatskim blues snagama”. U subotu, 25.03.2017. godine, na poziv Zlatka Viteza, ravnatelja Doma glumačke družine “HISTRION”, u okviru 10. Gumbekovih večeri kabarea, izveo sam “Cabaret Kaj god blues” kako je Zlatko naslovio moj nastup. Eto toliko o tom (kako neki tvrde) prvom bluesu i prvom kajkavskom (zagorskom) tekstu na jugoslavenskoj rock sceni…
………………………………………………
Danas, kao penzioner, Ivica se još uvijek bavi muzikom, neobavezno, bez “radnog vremena”. Sa svojim “Cabaret kaj god blues” projektom uvršten je u repertoar Doma glumačke družine “Histrion”, ali se čeka određivanje datuma tog događaja!
To je mala storija o bendu koji je poput mnogih uskočio na voz zvani rock and roll, nije se mnogo vozio, brzo je izašao na nekoj usputnoj stanici, ali je ipak iza sebe ostavio uspomenu na jedne od pionira domaće rock scene.
P.S. – Objašnjenje uz fotografiju sa Arsenom Dedićem iz Foto galerije:
Fotografiju snimio akademski slikar, Ivan Obsieger, u svom ateljeu u Lučkom, na druženju nakon otvorenja izložbe tekstilnog dizajna Sandre Dedić – Slavica (kćeri Arsena Dedića). Ja sviram neke moje stare pjesme sa gitarom, Arsen sjedi i smješka se prisjećajući se naših lijepih druženja iz prošlih vremena, a do njega sjedi njegova kći, dizajnerica tekstila, Sandra Dedić – Slavica. Kao suradnik Ivana Obsiegera, u njegovom ateljeu, postavio sam mnoge izložbe, pa tako i izložbu tekstilnog dizajna Sandre Dedić – Slavica. Imao sam čast da uzvanicima na otvorenju izložbe sa nekoliko riječi i predstavim njene radove, a stjecajem okolnosti, to je zabilježeno u dokumentarnom filmu “Moj zanat“, urađenom u ko-produkciji Hrvatskog filmskog saveza, Zagreb (Hrvatska) i Producentske kuće Starhill, Beograd (Srbija).
YouTube – Drago Mlinarec & Tomaž Domicelj – Kaj god blues (Autor pjesme – Ivica Kiš, 1972.)
* *
* * *
Autor:
Vasja Ivanovski
Skopje, Makedonija
* * *
* *
