KUTINSKI GLAZBENI SINDIKAT – Izvještaj sa koncerta
Koncert u Arcusu, Kutina 18.12.2015. (tekst i fotografije: Dinko Husadžić Sansky)
Kutinski glazbeni sindikat (KGS) neobičan je band koji izranja kao željeno sunce nakon dugotrajnih maglenih dana i unosi onu finu glazbenu notu optimizma i samozatajnog ugođaja koji plijene publiku. Naizgled jednostavnim načinom razotkrivaju krupna glazbena pitanja i uklanjaju dvojbe – kako i koliko daleko ići u svojem viđenju i svojoj interpretaciji glazbe koja je svjetska baština i koju svi dobro poznajemo. Bespredmetno je ako se nema što novoga reći. Srećom, ovi dječaci to znaju na pravi način i postaje jasno da je svaki njihov novi nastup jedan fini glazbeni izlet koji pomiče granicu već viđenog i već preslušanog.
Prvi put nazočio sam njihovom koncertu pred nekoliko tjedana u kultnom Siscia Jazz Clubu (ove, 2015. godine, Mega Muzika je taj klub proglasila najboljim jazz&blues klubom u Hrvatskoj!); bio je to odličan nastup i već tad sam razmišljao o ovim rečenicama, ali sam odlučio pričekati i kutinski koncert u klubu Arcus. Ispostavilo se sinoć da sisački koncert nije slučajnost već da KGS doista sviraju vrhunsku glazbu.
Kutinski klub Arcus ispunjen do posljednjeg mjesta, tražila se karta više, poseban ugođaj, scena priređena kao za kazališnu predstavu (pogledajte fotke!), integracija s publikom maksimalna… sve se posložilo za dobar koncert. Tako je i bilo. Glazbenici se fino snalaze u rasponu od Beatlesa i Stinga, do Nirvane i jazz standarda te pustopašne Francuskinje Zaz… nisu nam ostali dužni niti ponešto s domaće scene, ali i makedonskog zvuka Vlatka Stefanovskog… riječ je dakle o vrlo šarenoj set listi, ali utoliko zanimljivije je to kako KGS tu glazbu spaja u sebi svojstven stil.
Vokal Davorina Adamovića moćan je i vrlo iskren, čovjek vjeruje u ono što pjeva i to se vidi i čuje; gitaristi Andrija Rudić, Hrvoje Adamović (koji svira i tamburu), a osobito Brazilac Patrick Blancos nenametljivi su, ali vrlo precizni, s finim tonom i dobrim solo dionicama… basist Tomislav Đurkan i udaraljkaš Neno Hadžihajdić (koji nam je pokazao koliko je koristan peruanski cajon u bandu poput KGS!) fino su gradili ritam, dok harmonikaš Davor Habazin sve to drži pod svojevrsnom dirigentskom palicom… i svojom harmonikom gotovo svim skladbama daje nekakav, rekao bih, ugođaj francuskog Montmartrea i tamošnjih klubova.
Glazbenici rade fine aranžmane, često spajaju dvije ili tri skladbe u slične glazbene teme, poigraju se s njima i ostavljaju nam dojam tog glazbenog pobratimstva glazbenika u svemiru… dojmljivo je to kad čujemo Brazilca Blancosa u finoj izvedbi Stefanovskog i npr. Lennonove “Dear Prudence”… ili ono lijepo podsjećanje na “Ona se budi” Šarla Akrobate, “Ruke” Darka Rundeka i “Astronaut” Damira Urbana… mladost se prostre kao rosa na dlanu i magično putovanje s KGS doista dobije potpunu svrhu, cilj i, prosvjetnim rječnikom rečeno – ishode učenja: naime, naučili smo kako se može kreirati vrhunska glazba koristeći baštinu dostupnu svima, ali samo rijetki od toga mogu načiniti paradigmu. Kutinski dječaci to čine!
YouTube – Kutinski glazbeni sindikat – Čukni vo drvo/The man who sold the world
YouTube – Kutinski glazbeni sindikat – Dear Prudence / Eu so quero um xodo
Foto Galerija – Fotografije – Dinko Husadžić Sansky
Autor priloga:
Dinko Husadžić Sansky
Velika Ludina, Hrvatska
