KRISTIAN TERZIĆ – Kristian Terzić
– Kristian Terzić – “Kristian Terzić” – Apeiron Rec. 2011.
U cijeloj priči hrvatske jazz glazbe zadnjih godina, ne znam kako i zašto, meni je promaknuo odličan CD koji potpisuje pulsko-rovinjski klavijaturist Kristian Terzić. Ako će to nekomu značiti, želim ispraviti ono što bi bila mea maxima culpa i napisati koju riječ o odličnom jazz fusion albumu na kojem, uz Terzića, imamo niz odličnih glazbenika.
U dobrom i prokušanom stilu velikih majstora ovakve glazbe, Terzić traži prostor za svoj izričaj… i pronalazi ga. Postavlja se pitanje na koji način u okvirima žanra kazati nešto svoje i novo, kako izbjeći frazu, manirizam ili onaj osjećaj već viđenog, npr. zawinulovskog… kako izbjeći nepotrebno presviravanje, višak ili manjak tonova, kako pomiriti snažne glazbene ličnosti i staviti ih u cjelinu i funkciju albuma i autorskih zamisli.
Da to Terzić nije postigao, album bi bio samo statistička činjenica hrvatskog jazza, ovako je prilično unikatan primjerak hrvatskog jazz fusiona koji može biti doista relevantan.
Kristian Terzić, rođen 1979. u Puli, živi u Rovinju. Godine 1997. s prijateljima osniva autorski jazz-fusion sastav Combinate, s kojim kroz godine nastupa na više snimanja HRT-ove emisije “Vrijeme je za Jazz” te na raznim jazz festivalima diljem Hrvatske i inozemstva. Surađuje s domaćim izvođačima (Gibonni, Massimo Savić, Nina Badrić, Divas, Tereza Kesovija, Soul Fingers, Boris Novković, Tony Cetinski, Nola, Davor Terzić, Porin Band, Jadranka Stojaković…) , a nastupa i sa Tommy Emanuelom, Vlatkom Stefanovskim…
Na području jazz glazbe surađuje s Marko Ramljak Bandom, sastavom Labyrinth, Tamarom Obrovac, sastavom Combinate, ali nastupa i sa svojim Triom ili Sextetom. Višestruki je dobitnik stručne nagrade “Status”, Hrvatske glazbene unije.
Držim da su ovo prihvatljive reference za stvaranje samostalnog albuma, ispunjenog autorskim skladbama, gdje je potrebita dodatna hrabrost, i naravno, u glazbenog stilu koji Terziću i najviše znači.
Dakle, manirizam je izbjegnut, a jake ličnosti poput Marka Matoševića, Luke Veselinovića, Branka Sterpina, Borisa Popova, Alena Spade, Vojkana Jocića, Luke Žužića i Marka Ramljaka “ukroćene” su i stavljene u funkciju cjeline. Istina, ima se dovoljno prostora za pokazati umijeće, virtuoznog sviranja ne manjka, sve pršti od obilja tonova, gotovo prave bakanalije, ali kad treba povući “ručnu” evo nam npr. divne Terzićeve balade “River” koju nosi Branko Sterpin na krilnici; plemenitog sola, nježna i emotivna. Lijepe su i nenametljive bas dionice Luke Veselinovića.
Album otvara, direktno “u glavu”, odlična i virtuozna, “Tribal Thing” skladba, koja se javlja i na kraju, u live verziji. Ovdje svi glazbenici daju maksimum, a live izvedba mi se čak čini upečatljivijom. To i jeste doista jedna od onih skladbi bogomdanih za sinergiju i komunikaciju glazbenika na sceni, prostora ima za cijele plahte tonova, dečki ga koriste i to je to.
Skrenuo bih pozornost i na sopran sax Vojkana Jocića u odličnoj “Five Stars”, gdje Terzić nenametljivo vodi klavirsku priču. Nježna razigranost, gotovo pustopašnost klavira, ovdje je došla na pravo mjesto.
“Pinball Blues” ima svoj groove, dobra je skladba. Uglavnom, cijeli je album fino ugođen, povezan, nema negativnih oscilacija.
Iako ovo pišem par godina po izlasku albuma, i dalje stoji iskrena preporuka za one koji još nisu čuli ovu glazbu. Vrijedi se nadati novom albumu, gdje bi Kristian imao što novoga reći, ali svakako ne treba ništa radikalno mijenjati.
Kad bih ocjenjivao, kao u školi, mislim jedna odlična 4+ ocjena.
Recenzent:
Dinko Husadžić Sansky
Velika Ludina, Hrvatska
