Slavko Jović – Interview: (Razgovarao 2008. godine: Dragutin Matošević)
Junak ovog priloga je profesor muzike u penziji i osnivač i sadašnji vođa Ansambla Iskre, gospodin Slavko Jović. Jedan dio ovoga priloga nastao je u direktnom razgovoru sa gospodinom Jovićem, a dio je transkript njegovog kazivanja o njegovom muzičkom radu iskazanom u TV emisiji “Prizma“, TV TK. Gospodin Jović je svojim djelovanjem na muzičkoj sceni Tuzle inkorporirao ono najbolje i najvažnije što se na tom polju dešavalo. Stoga ga je najbolje pustiti da sam govori o tim neponovljivim vremenima, o divnim ljudima i događajima.
O svom školovanju i početku profesionalnog rada, g. Jović kaže:
Prva četiri razreda osnovne škole završio sam u Vojvodini, a ostatak u Tuzli, gdje sam došao sa 11. godina i od tada živim ovde. Paralelno sam pohađao i osnovnu muzičku školu, gdje sam prvo učio klavir, a zatim i klarinet. Poslije osnovne, upisao sam srednju muzičku školu. Tu sam išao na dva smjera, umjetnički, gdje sam svirao klarinet i pedagoški, koji mi je kasnije omogućio da predajem u školi. U trećem razredu srednje bila nas je samo četiri učenika, da bi nas u četvrtom razredu srednje bilo osam učenika, jer je došlo još učenika sa strane. Tada, pošto nas je bilo malo, svi smo u zajedničkim predmetima odgovarali zajednički, sve lekcije, tako da smatram da smo iz škole izašli sposobni, što se kasnije pokazalo i u praksi.
Uz rad sam uspio završiti i pedagošku akademiju, jedan dio u Sarajevu, drugi dio u Zrenjaninu. Zatim sam završio i sarajevsku muzičku akademiju. Moj prvi angažman kao stručnog nastavnika muzičkog vaspitanja bio je u OŠ “Kreka“. Mogao sam u to vrijeme birati školu koju sam htio, jer bilo nas je malo sa mojim zvanjem. Iako sam živio u Oktobarskoj ulici, direktor te OŠ “Kreka” uspio me je nagovoriti da radim kod njih i nije mi ni malo bilo žao. Imali smo dobar kolektiv, bila je to sredina radnih i čestitih ljudi, a takva su im bila i djeca. U to doba nije bilo prevoza do Kreke. Tek nešto kasnije pojavio se tzv. Londonac, koji je 2-3 puta dnevno vozio od Tuzle do Kreke. I dan danas jako se ponosim kad se spomenu Krečani.
O vannastavnim aktivnostima na polju razvijanja muzičke kulture:
Ta djeca iz Kreke bila su odvojena od grada, jer tada nije bilo prevoza. Bile su to mnogočlane porodice, sa po osmoro djece, i roditelji nisu bili u mogućnosti da svojoj djeci kupuju muzičke instrumente. Ja sam tu svoju ulogu kao muzičar vidio u tome da im pružim što više mogu, mimo nastave. Nastava je tekla normalno, kao i svugdje, a puno sam radio u vannastavnim aktivnostima, tako da sam vodio hor nižih razreda i hor starijih razreda. Kasnije su se formirale i razne vrste orkestara. Ti horovi su došli do tog nivoa, da su kasnije, kad su počela regionalna takmičenja, 15 godina zaredom bili najbolji, a na republičkim takmičenjima samo su jednom bili drugi, dok su tri puta bili prvi. Zahvaljujući tome, opština je insistirala na tome da me prebace u Dom mladih, gdje sam vodio dva ansambla, prvo orkestar, a onda i hor, odnosno, sadašnji Ansambl Iskre.
O Tuzli kao ravnopravnom centru muzičkih zbivanja sa većim centrima bivše Jugoslavije:
Prvi orkestar u kojem sam zdušno radio bio je veliki jazz orkestar, tj. veliki big band orkestar. Interesantno je da su tad na prostoru bivše Jugoslavije bila samo tri takva orkestra, jedan je bio u Tuzli, drugi u Beogradu i treći u Trbovlju. Mi smo tada imali sreću da samo imali dvoranu “Moša Pijade” (sadašnji Bosanski kulturni centar), koja je tada mogla primiti oko 1200 gledalaca. Sve, od klasične muzike, zabavne muzike, jazza, sve što je tada dolazilo u Ljubljanu, Zagreb, Sarajevo i Beograd, dolazilo je i u Tuzlu, jer smo imali dobru dvoranu, grad je imao materijalna sredstva da dovede te ansamble, na sreću nas i naše generacije. Imali smo prilike čuti i saznati šta se u svijetu događa, jer tad nije bilo televizije, radio aparata bilo je malo, a gramofona – tu i tamo po neki.
O radu u kulturno-umjetničkim društvima:
Dosta vremena sam proveo u bivšem KUD-u “Mitar Trifunović Učo“, sada KUD “Bosna” i tu sam proveo dosta godina, dobijajući mnoga priznanja – Saveza KUD-ova BiH. I veliki jazz orkestar o kojem sam ranije govorio bio je u sastavu KUD-a “Mitar Trifunovbić Učo“. Kad je on prestao sa radom, napravili smo u folklorni ansambl dva orkestra. Jedan je bio narodni, a drugi tamburaški. U narodnom orkestru su svirali profesionalni muzičari. Imali smo dvije violine, dva klarineta, trubu, gitaru, kontrabas i gočobiju, odnosno, one ljude koji su svirali udaraljke. Tu sam proveo duži niz godina. Imali smo jaku dobro žensku folklornu postavu. Mnogi koreografi iz Beograda i Sarajeva, kad bi ih gledali, ostajali su oduševljeni svima, a naročito ženskom postavom. Interesantno za tu žensku postavu je da su sve članice bile muzički obrazovane i skoro sve su bile završile kurs baleta, tako da su njihova muzikalnost i urođeni osjećaj za ritam time još više bili nadograđeni. Prvi put kad smo izašli vani, kao društvo, bili smo 15 dana u Francuskoj. Kasnije smo znali ići na turneje i po mjesec dana. Bili su to naporni nastupi, ali bili smo mladi, pa se to moglo i podnijeti. Bili su to lijepi događaji, gdje su nastupali i folklorni ansambli iz Češke, Španije, Poljske, Izraela, Njemačke, Italije itd. Imali smo prilike susresti se sa drugim kulturama i vidjeti šta drugi narodi Evrope imaju u svom etno naslijeđu. Mi smo nastupali sa plesovima iz cijele bivše Jugoslavije. Inače, Balkan je jako bogat raznim plesovima i različitim muzičkim nasljeđima. Ovo je toliko specifično područje da u 50 kilometara razlike između pojedinih područja, možete osjetiti mnoge različite ritmove, muzičke stilove i plesne elemente. Tako da smo, gdje god bi gostovali, i izvodeći razne plesove iz Slovenije, pa sve dole do Makedonije, uvijek imali dobar prijem i kod publike i kod žirija.
O djelovanju na polju jazza:
Povremeno sam bio i u duvačkom orkestru u Kreki. Bio je to jedan fini i veliki duvački orkestar, gdje je bilo dosta obrazovanih muzičara, bilo je vojnih muzičara, pa i nas đaka iz muzičke škole. Taj orkestar se kvalitetom isticao od ostalih na teritoriji BiH. Mimo toga sam svirao i u malim jazz sastavima. Mi smo bili jedni od prvih nosilaca i svirača jazz muzike na ovim prostorima. Jazz je muzika gdje pored glavne teme koju donosite na početku odmah poslije slijed improvizacija, koju pravite na licu mjesta. Improvizacija je takva forma, gdje svaki put donosite nešto novo, jer nikad ne možete sasvim ponoviti ono što ste već prije na licu mjesta svirali. Često se dešavalo da su neuki slušaoci mislili da mi griješimo, ali mi smo ustvari na licu mjesta na zadanu temu, na određenim dijelovima, stvarali novu izvedbu.
U tom jazz bandu, najviše sam naučio od jednog čovjeka, kasnije mog profesora, Čestmira Dušeka, u gradu poznatijeg kao Mirko, od kojeg sam mnogo naučio o ansamblima, o komunikaciji među ljudima. On se prema svima nama u ansamblu odnosio kao otac. Uvijek sam mu se divio, on je i danas živ, i dan danas mu se divim. Od nas 18 koji su tada svirali u tom bendu, velikih entuzijasta, 6 ili 7 ih se odlučilo profesionalno baviti muzikom. Jedan je čak toliko dogurao, da je kasnije bio prva truba Beogradske filharmonije, to je bio Izudin Čeliković, jedan je postao doktor etno-muzikologije i postao profesor Muzičke akademije u Sarajevu, to je prof. dr. Vinko Krajtmajer, a mi ostali ostali smo ovde raditi u ovoj sredini. Među njima je Stuhli, ja i još par nas, ne mogu se sada tačno svih sjetiti.
Tom muzikom se nisu ni mogli baviti svi, nego samo oni koji su imali invencije za stvaralaštvo. Među tim muzičarima, posebno se isticali Esad Prcić, Zdravko Novak, Izudin Čavriković, Zdravko Stuhli, Vinko Kratmajer, Muhamed Bešlagić, Enver Bukovac. Zatim, Zoran Paki, koji je bio vokalni solista. To su bili ljudi koji su tada upravljajli zabavnim životom u našoj sredini.
O djelovanju u Domu mladih Tuzla:
Ranije sam već spomenuo da sam iz osnovne škole u Kreki prebaćen u Dom mladih Tuzla sa ciljem da vodim vokalni ansambl. U to vrijeme već su djelovali afirmisani ansambli, npr. Djevojke s Neretve, Breze, Mostarske kiše. Znajući da sam ja u horskom pjevanju bio veliki entuzijasta, gradski oci su, vjerovatno imali cilj da i Tuzla ima hor, pa su me prebacili u Domu mladih da radim profesionalno. U početku sam vodio orkestar harmonika, a zatim sam uzeo 18 djevojčica koje su završavale osmi razred raznih osnovnih škola i počeo rad s njima. Ansambl je vremenom rastao, tako da je u određenom trenutku imao više od 100 članova, imao je i svoje reditelje, svoje tonce, scenografe, vokalne soliste, hor i orkestar, tako da su 12 godina zaredom pripremali i organizovali festival dječije pjesme u Tuzli, pod nazivom “Majski cvijet“. Pored tog projekta, orkestar je često putovao sa pjevačkim ansamblom, a veliki orkestar je svake godine, jedno 14 puta, išao u Pulu, gdje su dolazili orkestri i solisti iz cijelog svijeta i gdje smo imali priliku vidjeti gdje smo, šta smo. Tu su nam konkurencija bili orkestri svih srednjih škola iz bivše Jugoslavije, zatim Talijani, Njemci, Francuzi, Španci, Rusi – oni su bili posebni, jer imaju poseban internatski tip obrazovanja muzičara i njih smo znali, kad bi ih dozvali na bis, držati po dva sata, samo da bi što više gledali i naučili od njih.
Ansambl Iskre Tuzla – O Ansamblu Iskre:
Ansambl Iskre formiran je 1974. godine. Kako je koja godina išla, imali smo sve više članova. Imali smo pjevačica koje su tu ostajale i po 15 godina. U sadašnjoj postavi ansambla je opet imamo 18 članica, kao i na samom početku prije 30 i nešto godina. Neke članice sa mnom se druže od njihovog 5. razreda osnovne škole, a sad imaju djecu od 17-18 godina. Taj ansambl uvijek je bio ambasador kulture, jer nema mjesta u bivšoj Jugoslaviji gdje nije nastupao. Snimao je emisije, posebno za Sarajevsku televiziju, koje su kasnije emitovane na cijelo područje tadašnje Jugoslavije. Snimio je 3 LP ploče, od toga su izašle dvije, a jedna je snimljena pred sami rat, pa nije izdata. Permanentno smo radili sve do 1993. godine. Tada smo prekinuli djelovanje zbog rata na ovim prostorima. Ansambl Iskre ponovo je okupljen 2004. godine. Djelujemo u Domu mladih iako članice ansambla, po godinama, više nisu mlade (smijeh, op.a.). Njihova djeca su dorasla za Dom mladih, ali one kao da nemaju te godine, pune su entuzijazma. Redovno radimo, redovno dolaze na probe. Već smo uvježbali dovoljan repertoar za sat i po programa, često smo gosti na televiziji, snimili smo jedan radni DVD.
O svom autorskom radu:
Stvaralačkim radom nisam se počeo baviti zato što sam imao pretenzije za to, nego me jednostavno nužda na to natjerala. Kada je ansambl oformljen, nisam imao muzičke literature. Inače, teško je kod nas bilo naći muzičku literaturu za bilo koju oblast, tako da sam ja počeo raditi muziku za orkestar. Kada smo išli na festivale u Pulu napravio sam jednu interesantnu kompoziciju, gdje sam pozvao jednog našeg narodnog muzičara, violinistu. On mi je u kancelariji svirao violinu dva sata. Ja sam od toga napravio kompoziciju za orkestar u trajanju od 12 minuta. Kompozicija nosi naziv “Bosansko nadigravanje“. Pošto sam koristio muzičke motive iz Bosne, bila je jako dobro primljena. Moj životno opredjeljenje uvijek je bilo promocija suživota. Ne samo zbog ovog rata, nego i prije. Ja sam jednu čitavu gramofonsku ploču u trajanju od 45 minuta posvetio suživotu i životu bez rata. I sam sam imao bolne posljedice poslije Drugog svjetskog rata, ostao sam sam. Onda sam pretenciozno, tu gramofonsku ploču od 45 minuta, posvetio suživotu, gdje sam pisao o bratsvu i jedinstvu. Zatim sam napisao jednu kompoziciju koja se zove “Spomen za budućnost“, koja je posvećena nevino stradalim u Drugom svjetskom ratu, koji su pobijeni samo zato što su ‘‘ovi” ili ‘‘oni”. Ta je kompozicija puno izvođena i često korištena za televizijske potrebe, a i izvodile su je neke moje kolege na raznim festivalima. S tom kompozicijom nastupali smo sa kamernim sastavom Ansambla Iskre na jednom takmičenju u Titovom Užicu, gdje su nastupali ansambli svih gradova koji u nazivu imaju Titovo ime. Mi smo nastupili zato što smo bili grad pobratim sa Titovim Užicem i sa tom kompozicijom osvojili smo 1. mjesto na državnom nivou.
O svojim uzorima:
Pripadam generaciji koja je svirala u Jazz big bandu. Repertoar tog orkestra činila je evergreen i jazz muzika. Moj veliki uzor, ali ne samo uzor kao muzičar, već i kao izvrstan pedagog, bio je Čestmir Dušek, zatim pok. Avdo Smajlović, Vojin Komadina, Nikola Petin (to je jedan ruski kompozitor čiji sam student bio u Zrenjaninu), Milan Iličanin… To su bili ljudi od kojih sam ja krao znanje, a najviše sam, ipak, naučio od prof. Fušeka i pok. Avde Smajlovića.
O svom nasljedniku:
Svjestan sam toga da ne mogu trajati vječno i što se tiče te energije, nisam više to što sam bio. Nudio sam ovu poziciju svojim mlađim kolegama, u koje sam imao povjerenje. Pazite, ovog ansambla se treba prihvatiti netko tko to voli i tu se ne može polovično raditi – ili dati sve od sebe ili ništa. Nažalost, ovih dvoje pomenutih zbog nekih drugih obaveza nisu prihvatili moju ponudu, što ne znači da se neće pojaviti netko drugi.
Kao završna riječ:
Od studentskih dana, ostala mi je navika ranog ustajanja, koje si ni dan danas nisam riješio, pa se i dan danas budim između 2 i 6 ujutro i stvaram. Volim tišinu, volim prirodu, volim ljude i životinje. Slobodno vrijeme provodim u prirodi, sa motikom (smijeh, op.a.), sa svojom suprugom. Sad smo oboje u penziji. Imamo komadić zemlje na jezeru Modrac. Tamo čitam literaturu o voću, pa malo eksperimentiram na svojoj zemlji. Ansambl Iskre i rad na zemlji pomažu mi da lagodno podnosim ovaj svoj život u starijim godinama. Bilo bi nezahvalno ne spomenuti kuću u kojoj radi Ansambl Iskre, a to je Dom mladih Tuzla. To je kuća koja u skladu s njihovim mogućnostima pokušava da nam pruži sve što može, prostor, šiju našu opremu, sufinanciraju naše nastupe. Moji planovi za budućnost su što je duže moguće ostati sa ansamblom, napisati još koju kompoziciju, jer ansambl i njegove članice čine me mlađim i daju mi jedan vedar druh sa svojim životnim zgodama i nezgodama i nadam se da će ansambl postojati i kad ja odem. Ne bih volio da se ugasi, jer su mi sve članice drage kao rođena djeca.
Interview objavljen na web portalu muzika.bosnia.ba , kao i u dnevnim novinama Tuzlanski list – Br. 340 od 01./02.03.2008.
Interviewer i autor fotografije: Dragutin Matošević
