ŽELJKO MILOVIĆ – Interview
– Željko Milović je pjesnik, prozaista, novinar, publicista, muzički kritičar iz Bara, Crna Gora. Mnogo je razloga da on i njegov vrijedni rad budu predstavljeni na web portalu Barikada – World of Music. Povod da se to desi baš sada našao se u činjenici da je Željko Milović predao u štampu vrijedno djelo na kojem je radio tri godine – bit će to prva “Istorija crnogorske pop-rock muzike 1954-1991”.
1) Molim da se predstaviš posjetiteljima web portala Barikada – World of Music.
Mislim da je lakše da ti dam link sa wikipedie, ko bi pobrojao gdje sam sve radio. (slijedi prepis sa datog mi linka)
Željko Milović (Bar, SFRJ, 1968) je pjesnik, prozaista, novinar, publicista, muzički kritičar.
Novinar, esejista
Željko Milović, Bar, Crna Gora
Objavljuje od 1986. godine muzičke kritike, članke i eseje, kao i raznovrsne tekstove vezane za probleme kulture i supkulture. Dugugodišnji član redakcije kultnih podgoričkih (Omladinskih) Grafita devedesetih. Posljednjih godina u nedjeljniku Monitor obrađuje teme vezane za crnogorsku muzičku i uopšte urbanu scenu.
Od 1994. radi kao novinar, voditelj i urednik muzičkih emisija na Radio Baru. Sedam godina uređivao je omladinski magazin Put za jug, a godinu duže rock serijal Billy Joe & Lollita u carstvu čuda. Za angažovani prilog o ekološkoj crnoj tački u barskoj opštini Dajmo šansu moru: Deponija Ćafe osvojio je Grand Prix – Zlatni mikrofon i prvo mjesto na trećem Festivalu radijskog stvaralaštva Crne Gore 2010. godine. Okušao se i kao autor etno-reportaža Kutija sa začinima zemlje: za reportažu o selu Zupci dobio je treću nagradu na Radijskom festivalu u Nikšiću 1998. godine, a za reportažu o dvooltarnoj crkvi Sveta Tekla drugu nagradu na Smotri radijskog stvaralaštva u Beranama 2009. godine. Autor je i sastavljač pitanja za kvizove Koliko poznajem svoj grad? od 2009. do 2013. godine.
U periodu od 1999. do 2003. bio je urednik Barskih novina i bARS časopisa za umjetnost i kulturu, a od 2007 do 2010. urednik Novih barskih novina. Sada je urednik portala Bar Info – dnevnih novina Bara na internetu.
Književni rad
Sa još nekoliko pisaca, 1993. godine osniva Udruženje književnika Ars Antibari, čiji su članovi bili pjesnici i prozaisti iz Crne Gore i Srbije, među kojima i poznati rokeri Margita Stefanović, Brane Babić Kebra, Nandor Ljubanović i Nikola Vranjković.
Bio je priređivač tri zbornika ovog udruženja: Zvona ispod mora (1993) – kopriređivač / Izgleda da će jugo (1996) / Da li da ti kažem ko te je ubio, Gea? (1999)
Dobitnik je književne nagrade Ćamil Sijarić za zbirku pripovjedaka za 2006/07. godinu. Autorske večeri na Barskom ljetopisu priređene su mu 1998. i 2008. godine. Bio predstavnik Crne Gore na Festivalu priča Pričigin u Splitu, 2010. i 2011. godine, i na Struškim večerima poezije 2010. i 2011. godine, a prvi je exYU pisac koji je nastupio na festivalu Poetske noći u Velestovu (MKD) 2011. i 2013. Sarađivao u izradi petoknjižja Istorijski leksikon Crne Gore. Član Udruženja književnika Crne Gore.
Bibliografija
Bandiera Rossa (1994) – poezija / Ovu knjigu nisam nazvao imenom tvojim (1995) – poezija / Periferni vremeplov (1998) – poezija/proza/fotografije / Bandiera Nera 1 (2000) – poezija / Bandiera Nera 2 (2000) – proza / Ona i grad i grad i ja (2001) – poezija, u saradnji sa fotografom Ćazimom Petovićem / Izdaleka mi žene na potonule katedrale liče (2006) – izabrane pjesme na crnogorskom jeziku, u saradnji sa fotografom Stevom Popovićem / Ti dani, te godine (2007) – proza / Ulica Ivice Šurjaka i što je bilo poslije (2011) – proza / Мртво море меѓу нас (Mrtvo more između nas) (2013) – izabrane pjesme na makedonskom jeziku
Monografije
Bar s druge strane ogledala (2009) – autor / Knjiga o Baru (2001) – koautor i kourednik / Pristan, priča o srušenom gradu (2006). – koautor i kourednik / Kao “ghost writer”, autor je i koautor još dvije monografije iz barske istorije.
2) Kada se rodila ideja o radu na monografiji muzičke scene Crne Gore – “Crnogorska pop-rock muzika 1954-1991.”? O čemu se u stvari radi?
Ž.M. (autor) i Miodrag Džemo Radonjić, basista grupe Makadam
Ideja je postojala odavno, a posao je, kako mi to u Crnoj Gori kažemo, “mene čekao, pa kad ufatim vremena”. Prvi plan je bio da publikujem eseje koje sam o CG muzici pisao za razne časopise i magazine, ali su moji prijatelji, profesori na Univerzitetu Crne Gore, pametno objasnili da “ne mogu da se pišu romani, a da nije napisan bukvar”. Onda sam se latio prvo pisanja tog bukvara. “Istorija crnogorske pop-rock muzike 1954-1991” je monografija u kojoj će biti obrađene sve važnije grupe i ličnosti pop-rock scene koje su djelovale u ovom periodu. Biće publikovani i podaci o objavljenim nosačima zvuka, gitarijadama, festivalima, našim muzičarima koji su uspjeli u inostranstvu, časopisima koji su se muzikom bavili, novinarima i medijima. Tako će priča započeti Zabavnim orkestrom Radio Titograda, koji je pod vođstvom Eugena Hajzlera napravio prve korake za takvu vrstu muzike u nas, a završiti Rambovim albumom “Psihološko-propagandni komplet M91”. Mogu da izrazim zadovoljstvo što je državna institucija kulture, Matica crnogorska, stala iza ovog projekta, a značajan dio novca za istraživanje u bibliotekama, arhivima i na terenu obezbijedilo Ministarstvo nauke Vlade Crne Gore. Recenzent je autor “Ex YU rock enciklopedije” Petar Janjatović, na prostorima bivše zemlje najmjerodavniji pop-rock publicista.
3) Da li je, prije tvog rada na ovu temu, u Crnoj Gori postojala neka knjiga sličnog sadržaja, da li su bile neke crnogorske novine koje su, makar skriveno i povremeno, pisale na muzičke teme (da bi se odatle, danas, crpile bar osnovne informacije o prohujalom vremenu na crnogorskoj muzičkoj sceni)?
Goran Brko Nikčević, vokal i kompozitor grupe Juzef K i Ž.M. (autor)
Ovo će biti prva publikovana knjiga o crnogorskom rocku. Jedini časopis, tačnije podlistak, koji se bavio urbanom kulturom, bio je “Road to South” u okviru podgoričkih “Grafita”, koji sam upravo ja i uređivao devedesetih. Tek prije nekoliko godina pojavili su se specijalizovani časopisi i portali. Crnogorske novine, naročito “Pobjeda”, nisu puno obraćale pažnju na muzičke događaje, čak sam najveći dio podataka našao u lokalnim časopisima, koji su bili jedini pravi izvor tako nečega. Bio je osamdesetih godina jedan talas pisanja o ovdašnjem rocku u “Omladinskom pokretu”, i to je to.
4) Što te je nagnalo da se latiš tog teškog i dugotrajnog posla? Da li si, prije početka rada, imao zaokruženu viziju cijelog tog posla (obim posla, vremensko trajanja tog istraživanja, način financiranja, prelom, izdavača, distribuciju…) ili si započèeo taj rad, pa kuda te (bujica) dovede?
Obzirom da se ni na čiji raniji rad nisam mogao osloniti, posao je bio pravi “rudarski”. Uđem u okno sa malom lampom, pa đe izađem. Bilo je često dana kad sam se u tri godine rada pitao što mi je ovo trebalo, ali je bilo i slučajeva da odem u neki grad da napravim jednu priču, i dobijem ih šest. Usudio bih se reći da je CG pop rock najneistraženija oblast kompletne (sub)kulture Jugoslavije. Imao sam, naravno, okvirni stav o tome kako knjiga treba da izgleda, ali sam bio zapanjen šta je sve iznicalo, od prvih republičkih gitarijada, koje su organizovane odmah nakon Beograda i Zagreba, a prije ostalih jugorepublika, do zaboravljenih kompozitora koji su stekli svjetsku slavu nakon što su njihovi otišli iz CG, poput Janka Nilovića. Nisam znao koliko će trajati taj rad, očekivao sam da će biti znatno kraći, ali je količina informacija bila zadivljujuće velika. Finansije su bile na početku obezbijeđene od Matice crnogorske.
5) Koje metode rada si usvojio u pripremi i prikupljanju tekstualnih informacija (i fotografija, dokumenata…) za svoju knjigu?
Tonči Petrović, vođa legenadranih Entuzijasta, autor prvog singla Crne Gore i Ž.M. (autor)
Vodio sam se naučnim metodama prikupljanja relevantnih informacija iz arhiva, zvaničnih i ličnih, potom iz periodike i rijetkih knjiga izašlih u okruženju, i na to “kalemio” rad na terenu, uz navođenje “bočnih” informacija i izvora u fusnotama, tako da ova knjiga neće imati zabavni karakter poput sličnih izdanja u regionu, već će biti vrlo “ozbiljna”, da se tako izrazimo. Pomogli su mi relevantni istoričari i publicisti Crne Gore i regiona, kad god bih imao neku nedoumicu kako razriješiti pojedine dekade ili događaje koji su uticali na urbanu istoriju CG. Pomoć pri radu imao sam od autora koji su dozvolili da koristim djelove njihovog publicističkog i foto arhiva, i to mahom neobjavljenih djela.
6) Pretpostavljam da si se u radu često oslanjao na sjećanja samih aktera te muzičke scene. Kako si izlazio na kraj sa činjenicom da je ljudsko sjećanje nepouzdano. Iz ličnog iskustva znam da su ljudi zaboravili imena prezimena kolega sa kojima su godinama svirali (ostali su samo nadimci), a o datumima kada su se neki događaji desili – oslanjali su se jedino na pretpostavke.
Niko Krpa Vukčević, organizator prve gitarijade u Budvi, januara 1967. i Ž.M. (autor)
Istina je da je ljudsko sjećanje najporozniji materijal koga možete upotrijebiti za rad na ovakvoj knjizi, ali sam tu pribjegao lukavosti, i o istom događaju, ličnosti ili šta već, pitao barem po tri aktera. Tamo gdje su se poklapali, skoro sigurno je bilo baš tako. Uz to sam njihove izjave upoređivao sa konkretnim podacima, i vidio ko je gdje i koliko zaobilazio istinu. Naravno, u prvoj turi razgovora svi su bili pobjednici tih desetak gitarijada šezdesetih, eventualno drugi ili treći, ali sam ih poslije rascibrio i saznao ko se i zbog kog razloga “selektivno” sjećao.
7) Koliko su muzičari, glavni junaci tvoje knjige, bili voljni sarađivati? Ja, pošto radim nešto slično (ograničeno na grad Tuzlu), nailazim na deklarativnu spremnost za saradnju, a stvarne realizacije – počesto nema. Šta je bilo najlakše, a šta najteže u radu na knjizi?
Zanimljivo, ali su svi do jednog, valjda shvativši da radi važan, pionirski projekat, izvanredno sarađivali. Bio sam gost muzičara u Podgorici, Nikšiću, Kotoru, Kolašinu, Bijelom Polju, Ulcinju, svuda su mi bila otvorena vrata, naročito kad se pročulo u medijima o čemu se radi. Kad bih dolazio u gradove, ljudi su ostavljali svoje poslove i taj dan posvećivali meni, dajući mi njihove porodične fotografije da nosim kući, bez straha hoću li ih vratiti. Pjevača kolašinske grupe “Galaksija” sam prekinuo usred cijepanja drva, Kotoranina Duku Martinovića usljed snimanja ambijentalne muzike, Džema iz “Makadama” tokom rada u njegovoj prodavnici riboopreme… Najlakše je bilo sa barskim bendovima jer sam i sam bio involviran u taj dio priče, a ubjedljivo najteže je bilo rekonstruisati cjelokupnu karijeru Miladina Šobića, naročito onaj veoma plodonosni dio prije diskografske karijere u Sarajevu, zbog njegovog specifičnog stava i odbijanja komunikacije.
8) Vjerujem da istraživanje jedne činjenice (obrada jedne jedinke) otvara vrata za nekoliko novih tema. Kako si uspio kanalisati svoj rad, ograničiti se na bitno, izbjegavajući “rasplinjavanje” na zadatu temu?
Članovi kolašinske grupe Galaksija iz sedamdesetih
Naprotiv, nisam ni želio to ograničavanje, namjera mi je bila da što više tih “bočnih” umjetničkih dešavanja uključim u priču, da bih prikazao cjelovitost momenta u kome je autor stvarao, ili autora samog.
9) Vezano za prethodno pitanje – kako si znao (odlučio) da treba “podvući crtu” i privesti neku temu (knjigu) kraju?
Nije tu bilo neke mudrosti, vodio sam se sličnim knjigama u svijetu, jasnim i konciznim, bez davanja mog stava o albumu ili izvođaču, samo nabrajanjem činjenica, najčešće hronološki, uz adekvatan background.
10) Da li smatraš da je tvoja knjiga, bez obzira na njenu obimnost, sveobuhvatna ili već sada znaš da će “naknadno probuđena pamet” onih koji su se oglušili po tvom prvom “pozivu za saradnju” iziskivati dopunu te knjige (II izdanje) i prije nego je I izdanje izašlo?
Rekao sam već, niko koga sam pitao za razgovor, nije se oglušio, a od “naknadno probuđene pameti” niko od autora nije mogao pobjeći. Da je ko umio bilo šta slično da napravi, budite uvjereni – već bi ga napravio. Takvih što negativno komentarišu ima u svim sferama, i po pravilu, ne znaju ništa konkretno o poslu koji komentarišu. Dopune može biti samo u nekih 2% knjige, jer sam sve gradove pročešljao po dekadama uzduž i poprijeko mjesecima, a tih 2% ne mislim da zaslužuje novo izdanje. Uostalom, nadam se da se neće stati na ovome, već će nova genaracija novinara i publicista dati svoj doprinos. Njihova je naredna serva. Osim toga, očekuje me, ako finansijska sredstva to budu omogućavala, uz uslove koji su bili i za ovo djelo, naporan rad na drugom dijelu knjige 1991-2015, no, otom potom.
11) Molim za tehničke podatke vezane za knjigu – format, broj strana, broj članaka, broj imena obuhvaćenih knjigom, broj fotografija…?
Ž.M. (autor) i Dragoljub Đuričić, bubnjar grupe Veritas
Biće sigurno preko 400 strana tog prvog toma, i barem toliko fotografija, od čega 95% se prvi put objavljuje. Podijeljena je na četiri dekade – 50’s, 60’, 70’s i 80’s, a na početku svake dekade je prikaz kulturno-ekonomsko-političke itd. situacije u republici u toj dekadi, iz jedne potpuno drugačije vizure.
12) Gdje se knjiga štampa i kada se očekuje njen izlazak iz štampe?
Knjiga se štampa u Crnoj Gori, a očekuje se u junu ili julu, no, ovo je Balkan i sva su odlaganja moguća.
13) Da li već sada planiraš njenu promociju (kako, gdje) i način distribucije?
To je uglavnom na izdavaču, a Matica crnogorska je institucija koja pomno vodi računa o tome.
14) Koja su tvoja, lična, očekivanja po izlasku te knjige? Obogatit se nećeš, malo tko će ti biti zahvalan… što će nakon ovolikog rada, truda, vremena, biti tvoja satisfakcija?
Satisfakcija je činjenica da će CG napokon biti uvrštena u niz država koje poznaju svoju pop-rock kulturu, da će se dokazati da CG nije Šobić-Makadam-Daniel transferzala, i da će se ispostaviti kako su sve priče o mojoj državi kao “mrtvom moru” što se muzike tiče potpuno besmislene. Uz to, kad neko napiše nešto za šta mu kažu da je “životno djelo” na kome je radio nekoliko godina, mora biti po defaultu zadovoljan što je uopšte došao do kraja. A da budem iskren, prije tri i po godine nisam vjerovao da će to biti ikad moguće.
Autor interviewa:
Dragutin Matošević
Tuzla, Bosna i Hercegovina
info@barikada.com
