SELMA ADŽEM – Djevojka iz mog kraja
Rijetko svratim na youtube. Ponuda je velesajamska, s vremenom sam ubog. Kad odem posjetim one koje pogubih, a tamo još žive. Slušam priče koje me čine tužnim i pjesme od kojih mi se plače. Van toga Youtube je Međugorje s milion naivnih vjernika, par lažnih vidjelica, i obiljem plastičnih i kamenih Gospi, industrijska proizvodnja, nimalo svetačka. Prije par mjeseci muzički prijatelj me uputi na adresu: www.youtube.com/watch?v=jEcKjLjVetw. Veli: “Ovo moraš pogledati”! Kad pokucam na elektronsku kapiju, gužva. Skoro 18 hiljada hodočasnika se prethodno natiskalo. Uđem u skromnu odaju. Četiri muzičara i prelijepo djevojče. Muzičari liče na neke druge muzičare. Djevojče liči samo na sebe. Sjedi na visokoj stolici nježna, mila i nasmiješena… U njenom smiješku radost življenja, oči dva svijetloplava planinska jezerca iz kojih grije umiljata dobrota. Bez šminke i silikona, bez pratećih vokala i plesne pratnje koja cirkuski gimnasticira scenom. Šta će joj? Sem same sebe i mala benda niko joj ne treba. Kad počne Merilinovu “Sve je laž”, ona ne pjeva. Ona se ispovijeda i nakon uvodnih akorda njoj se vjeruje. Ne osjetite kako vam se ušunja u dušu i jednostavno je volite. Uostalom, što vam prepričavam nepreprepričljivo? Toplo preporučujem pauzu u čitanju, kliknite link, poslušajte i pogledajte pa će vam biti jasnije šta želim reći. Bićete bogatiji za lijepo poznanstvo sa Selmom Adžem i sretniji ćete se vratiti u ove redove.
– Ko je Selma Adžem – sama sebe ponekad pitam. Rodila sam se u Goraždu 3. novembra ’86. Govore da sam bila najdosadnije djete, non-stop pričala i svaki dan svaku komšinicu obišla. Kad bi mama otišla kod prijateljice na kafu, ja sam nakon pola sata počela da je zovem: “Mama, Mama, Mama, Seno, Senooo, hajmo kući, Mama”! Mamina drugarica Indira, sad živi u Švedskoj je govorila: “Ako je ti ne ubiješ, ja ću”. Nikad me nisu ubile – ni jedna ni druga… Kad sam sve crtane u Videoteci pregledala, opet sam od početka – dok ih nisam napamet naučila! Pred rat moj brat, Almir i tetka Remza su otišli za Austriju kod dede Miralema… Ja se malo toga sjećam sem rata, a to bih voljela zaboraviti. Zašto se počelo pucati, zašto je babo Miralem uzeo pušku, zašto smo mama Senija i ja morale kod tetke Umije, tetka Hame i rodica Alme i Selene u Višegrad, zašto je tamo neki Srbin s bradom prijetio tetki da će doći po djecu pa smo sjeli u bus za Makedoniju odakle pamtim porodicu koja nam je dala da jedemo i spavamo. I duga puta do Austrije se slabo sjećam. Osim željezničke stanici u Salzburgu, taksiste koji nešto pita, svi šute, niko ne zna njemački. Ponavljali su ime dede i sela Anthering, 20 minuta od Salzburga, pa je shvatio i odvezao nas. Zvonio od vrata do vrata, na kraju smo bili kod dede a taksista nije htio naplatiti… Znate, kad se sjetim rata ja ne vidim nijednu sliku samo imam nezgodan osjećaj u sebi. Pa samo te emocije koje bole nosim u sebi. I ono čega se sjetim nisam sigurna da li pamtim ili su mi ispričali. Osjećam da sam izgubila 5 prvih godina života – neko ih je izbrisao. Kad sam se prvi put vratila u Goražde nisam se sjetila ni zgrade gdje smo stanovali. Sve je otišlo – samo priče su ostale… A Austrije se sjećam kao dobre zemlje za živjeti. Finih ljudi koji su nam po dolasku pomogli se sjećam. Nisu kao mi, oni su drukčiji. Nisu bolji niti lošiji – ali su drukčiji. Oni se smiju zbog drugih stvari, plaču drugčije, plešu durgačije i vole drugačije nego mi. Imaju malo više logike, ali malo manje pokazuju ljubav prema svojoj naciji i ljudima. Možda je imaju, ali je ne pokazuju. Ako, recimo Austrijanac ima veliki talenat onda puno ljudi kaže: “Joj, što se pravi” ili “Ma nema on pojma” ili “On nije dobar kao onaj ili onaj”. Ako ta osoba ode za Njemačku i postigne veliki uspjeh onda svi kažu: “Joj, znali smo da je super”.
U Austriji Mozartovog salonskog muziciranja, alpskog jodlanja, Straussovog “Auf der schonen bluen Donau” i hora Bečkih dječaka djevojčiča iz Bosne propjevala je na školskoj priredbi. Muzički pedagozi su zaključili da snimak odmah može na kasetu, omogućili da uz redovnu pohađa Muzičku školu.
– Ponudili su mi TV ugovor, htjeli napraviti “zvjezdom” što znači promjeniti: minići, perike i te stvari… Ugovor sam bacila i preselila kod momka Džonia
koji mi je sve. Fudbaler je i puno seli. Kad je ’10 došao u Englesku, ljubav me dovela za njim. Tog decembra je na sjeveru padao snijeg, putevi zatrpani. On je 2 sata pješačio do željezničke stanice u Sheffildu, pa preko Leedsa za Manchester da bi me dočekao… Ako bi dobra vila došla i rekla: “Draga Selma, evo ti papir i olovka – napiši kakvog svog budećeg sanjaš” ne bih boljeg mogla izmisliti. Ko ga upozna, zna o čemu pričam… Nakon 2 godine u Sheffieldu lani smo preselili u Portsmouth a prije 3 mjesece je potpisao trogodišnji ugovor. Trenira, igra, kapiten čak a sa mnom svira gitaru. London mi je blizu gdje ponekad odem da usavršavam pisanje, ali pravim i web stranice, radim za jednu travel agency koja dovodi turiste iz Austrije, izdajem apartmane za firmu u Italiji, pošto uz engleski i njemački pristojno vladam italijanskim i španskim pomažem fudbalerima s porodicama iz inostranstva da nauče jezik, obave stotine neophodnih administartivnih poslova… Svašta nešto radim pored muzike… Moram!
Početkom avgusta pojavio se CD “Special To Me” benda Selma & The Sound. Autorica 10 tekstova na engleskom i solistikinja svih 11 je Selma Adžem. Jedanaesta pjesma je ona Dinina koju je dosad poslušalo, booogme i pogledalo oko 143 hiljade zaljubljenih u muziku. I žednih čiste lijepote.
– Ja nisam formilara Selma & The Sound. Selma & The Sound se sam formirao. Kad sam došla u Sheffield nikog nisam znala osim Džonia i jedino sam muzicirala s njim. Pomalo je svirao gitaru, počeli smo i komponovati. Onda sam poželjela da treniram glas i na internetu nađem Paul C. Newmana, gitaristu. Nakon nekolikih časova mi veli da ćemo imati malo drugaciji čas, zamoli da u 9 uveče budem u Fagens pabu. Odem s Džoniem – prazno. Onda ulazi dečko s gitarom, nekoliko minuta kasnije cura s violinom, onda čovjek sa malim bubnjevima, žena i čovjek bez ičega, dečko koji je sjeo za klavir i Paul s gitarom. Začas je pab bio pun kao šibica i dečko s gitarom počeo da svira i pjeva, ostali se pridružili. Onda mi je Paul rekao da pjevam pjesmu koju Džoni zna da svira a ja da pjevam. Kad smo počeli “Sve je laž”, muzičari su se uključili kao da u životu nikad jedan bez drugog nisu svirali, a publika prihvatila. Dok izlazimo iz paba Paul mi kaže: “Selma, ti nisi više moja učenica – ja tebe više ne mogu ništa naučiti”. Od tog časa Džoni, Paul i ja postali smo bend. Pa nam se priključio 18-godišnji Matthew Bennet. Za razliku od Engleza koji govore samo svoj jezik, odlično govori njemački, a hobi mu klavir. Strašno stidan dječak dok ne sjedne za klavir i počne balade koje je komponovao. Divne balade na koje sam kasnije pisala tekstove. Nakon 1.5 godinu imali smo materijal za CD, ali nismo bubnjara. Razmišljala sam da počnem učiti bubnjeve. Kad sam izgubila nadu pojavio Keith Ramskill. Nakon prvih taktova na probi znali smo da smo uspjeli u “mission impossible”.
Skypamo kasno i dugo. Ljuta je na sebe, žali se. Pripremala za večeru jelo s rižom a ne može se sjetiti našeg imena. Pa se smije. U njenom smijehu hiljadi sićušnih, kristalnih zvončića… Priča kako je bila u Sarajevu, puno je intervjuisali, puno nastupala na raznim tv… Najviše je obradovao susret s Dinom. Govorio joj kako mu djeca dnevno dobiju po stotinu linkova za njenu interpretaciju njegove pjesme na internetu. “Ova cura je ljepše otpjevala od tebe”, govore mu… I kako joj Dinina pohvala puno znači… Sva ozarena priča kako će polovinom avgusta s bendom u rodno Goražde. Presretna je al’ i strah je kako će je njeni prihvatiti… I umorna je, veoma, govori. Cijeli dan s Džoniem išla tražiti “kućicu”…
“Otud si, odakle ti žena”, vele kod nas. Moja Azra Goraždanka. Tako je Goražde i moje a to dražesno djevojče po Arsenu Dediću Djevojka iz moga kraja. “…Ona pamti davne riječi/ slatke boje zvavičaja/ ima želju da me lječi/ djevojka iz moga kraja./ …Provela je noć na putu/ na kojem se nade gase/ ostala je svu noć budna/ u vagonu druge klase./…
Iz te druge klase, albumom prvijencom, želim da presjedne u otmenu, prvu, kakvu zaslužuje. Da putuje ugodno i sretno…Da nađe kućicu sa širokim prozorima i cvjetnim vrtom okrenutu moru i jugu. Da u vedre noći, za vrtnim stolom pod zvijezdama i mjesečinom Džoni prebira žice, ona piše stihove… Da snima nove CD-e… Da u njenom smijehu plavo zvone oni kristalni zvončići…
– Porasla sam, govori, i imam još puno da rastem. Tako bih voljela da se ljudi koji slušaju moje pjesme osjećaju dobro i bolje. Da budu sretni. Samo tako i ja mogu biti sretna koliko želim.
www.selmasounds.com / www.facebook.com/SelmaSound?ref=hl
YouTube – Selma Adžem & The Sound – Sve je laž (Dino Merlin)
Milenko Mišo Marić
London, Velika Britanija
