RENATO METESSI – Interview (06-12-2016)
Renato Metessi, dugogodišnja je zvijezda sa hrvatske rock’n’roll scene. Povod za ovaj interview izlazak je novog albuma koji potpisuju Metessi i Zvijezde, “Ljudi od slame“. U rijetko iskrenim odgovorima, Renato mi se pokazao kao iskreni muzičar, čovjek koji čvrsto stoji na zemlji, umjetnik koji zna što hoće i u svemu tome je veoma uspješan. Idemo redom…
– Kada i koji momenti čine tvoj ulazak u svijet muzike?
Moglo bi se reći da sam na neki način bio predodređen za ovo čime se danas bavim, a to je rock’n’roll. U mojoj obitelji je oduvijek glazba negdje bila prisutna. Slušali su se veliki revijski jazz orkestri, Glen Miller, kao i Frank Sinatra i mnoga druga, što američka, što talijanska glazba toga vremena. Među pločama se uvijek mogao naći neki Elvis Presley ili Otis Redding, pa sam već kao klinac, od nekih pet godina, počeo kopati po pločama svojih staraca. Mislim da me oduvijek glazba i zvuk fascinirao i djelovao uzbuđujuće na mene, otvarajući neki potpuno novi imaginarni svijet.
– Kakva (muzička) očekivanja si imao u samim počecima svog djelovanja?
Pa, apsolutno nikakva. Da bih jednom mogao stajati na bini zajedno sa bendom, imati pred sobom publiku koja me prati, činilo se kao neki potpuno nestvarni i daleki san. Ali, eto, u svijetu u kojem živimo, sve je moguće.
– Kakva je bila situacija na muzičkom polju u to vrijeme (ko su bile glavne zvijezde, kako se tada radila promocija, kako se dolazilo do izdavača…)?
Do pojave novog vala i 80-tih, prethodilo je vrijeme već dosta razvijenog rock’n’rolla na ovim prostorima od Drage Mlinarca, Korni grupe, Indexa, YU grupe, Bijelog dugmeta, Smaka, Leba i soli, Septembra i Janeza Bončine, Riblje čorbe i grupe Time do Buldožera i stati uz bok takvih veličina, bilo nam je nezamislivo.
To su bile rock’n’roll veličine i bendovi na ovim prostorima al pari vanjskim bendovima kao što su bili Led Zeppelin, Frank Zappa ili Mahavishnu Orchestra (Leb i sol u počecima), sve dok se u Engleskoj nije pojavio PUNK. Kao što je vani punkom započeta totalno nova glazbena era, tako smo i mi ovdje shvatili da sa tri rifa možemo napraviti pjesmu i da nije važna nikakva perfekcija nego ono što govoriš, što pjevaš i da time možeš prenijeti to što ti je u glavi. A bio je jako puno stvari koje su nam išle na živce, ljutile nas, a kad si mlad, moraš na neki način taj unutrašnji nemir i bijes izbaciti van. Glazba nam je postala idealan način za to.
To je bio dobar razlog da osnuješ bend. Tako je nastala Patrola, u ljeto 1980. godine. Tako su nastali bendovi – Film, Haustor, Azra, Prljavo kazalište i Patrola – prva petorka zagrebačkog novog vala. I u to vrijeme diskografske kuće, Jugoton i Suzy, otvorile su vrata i, praktički, same dovele grupe do studija i snimanja prvijenaca. Ovi bednovi su već bili poznati zagrebačkoj publici koja je već pjevala njihove pjesme na koncertima, a da ti bendovi nisu ni imali prvi singl, niti su se mogli čuti na radio stanicama. Takva atmosfera je jednostavno ekslpodirala u određenom trenutku i novi val je krenuo. Tu su se istovremeno uključili i svi mediji, od Poleta, preko radio stanica, do televizijskih emisija, u kojima su se odjednom pojavili neki sasvim novi klinci, sa novim zvukom, autentični, s ulice.
I publika i izvođači bili su jedno. Istovremeno, isti pokret pojavio se u ostalim gradskim sredinama diljem tadašnje Jugoslavije. U Ljubljani Pankrti, u Rijeci Termiti i Parafi, u Puli KUD Idioti, u Beogradu Šarlo akrobata, Električni orgazam i Idoli. Tako je stvorena scena i više ništa nije bilo isto.
– Imaš bogatu diskografsku karijeru. Što je činilo razliku od albuma do albuma i što je na to najviše utjecalo (muzička kretanja na svjetskoj muzičkoj sceni ili…)?
Mislim da je kod mene bila prisutna jedna konstatna promjena, što je i logično za nekoga ko je zaista predan i posvećen glazbi, kao što sam ja sebe doživljavao i nije mi trebalo puno da shvatim da je upravo to ono što ću raditi cijeli život.
Iskustvo s Patrolom mi je bilo dovoljno da steknem samopouzdanje i da skužim da je upravo glazba najvažnija stvar koja mi se desila u životu. Od albuma do albuma zvuk i sadržaj se mjenjao ovisno o tome što sam u tom trenutku slušao. Jednostavno, volim slušati glazbu, uživam u njoj, to me opušta i ispunjava na neki skroman način, moglo bi se reći da sam kolekcionar jer i dan danas posjedujem veliku količinu vinila i ostao sam vjeran tom zvuku s gramofona.
Dok je sadržaj pjesama, tekstovi i priče, uvijek korespondirao s društvenim promijenama koje su u to doba bile aktualne i zaokupljale me. Bez obzira radilo se o ljubavnim pjesmama ili angažiranim, sve se to uvijek nekako ispreplitalo, kao i u životu.
– Što držiš svojim najvećim uspjesima (po čemu bi volio da te pamte)?
Pa, volio bih da me pamte po pjesmama, naravno. Jer to sam ja. A što se tiče najvećeg uspjeha, to je činjenica na koju u stvari i nisam mogao osobno utjecati, a to je, što bi rekli, da sam se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu i uopće prepoznao to što se događalo na muzičkoj sceni i jednostavno postao dio toga. To mi je iz ove današnje perskpektive najfascinantnije što mi se desilo u životu. U glazbenom smislu, izuzetno sam ponosan na naš najnoviji album, “Ljudi od slame“, i mogao bih slobodno reći da ga smatram svojim najvećim profesionalnim uspjehom.
– Ima li važnih muzičkih događaja koje si (iz ovog ili onog razloga) propustio i da li zbog toga sada žališ?
Obožavam koncerte, gledao sam gotovo sve svjetske i domaće bendove koji su u to vrijeme nastupali, i dan danas pratim koncerte koji me zanimaju. Tako da sam zadovoljio tu želju i par propuštenih svirki ne bi bitno promjenile moje stavove i dojmove o rock’n’rollu. Žao mi je jedino, što se, možda, nisam rodio u vrijeme grupa The Beatles i The Rolling Stones, jer to je, svakako, bio vrhunac onoga što zovemo rock’n’roll. Djeca cvijeća, Peace ‘n’ Love, Imagine… stvarno su bile poruke koje su, barem na trenutak, mijenjale svijet na bolje. Ali mislim da ništa manje vrijedan nije bio pokret nazvan novi val i biti dio toga svakako je uspjeh.
– Nerijetko su vrijedna imena netragom nestajala sa muzičke scene ovih prostora – nisu svi izdržali u ovom (ponekad) okrutnom poslu – pamtiš li neko ime – nekoga kojeg ti je od takvih najviše žao – nekoga tko je mogao mnogo dati, ali se, recimo, “predao” ili je…?
A to je malo filozofsko pitanje. Mislim da svatko u kreiranju glazbe, pokušava dati svoj maksimum u okvirima vlastitih mogućnosti. Netko drugi kasnije može to vrednovati kao dobro ili manje dobro. Ako su se neki “ispucali“, to je njihov problem. Jedino, sigurno mogu reći da mi određeni ljudi nedostaju jer su otišli prerano. Tu prvenstveno mislim na generaciju iz 80-tih. Krešo Blažević iz Animatora, jedan je od njih. Njegova poetika, profinjeni senzibilitet, slavonska duša ostala je nezamjenjiva na ovim prostorima. Nedostatak Milana Mladenovića osjeća se sve do danas. U njegovim riječima i u zvuku, što se čuje i kod mnogih današnjih bendova, gdje se jasno prepoznaje njegov rukopis. A vječni dječko, Vlada Divjan, siguran sam da nam je mogao podariti još mnoštvo svojih predivnih pjesama i vratiti nas u školske klupe i prve ljubavi, s jednim tonom na gitari. Al’ više ga nema… i on mi fali i njegova glazba. Ovdje moram spomenuti fenomenalnu Jadranku Stojaković, čiji će glazbeni put zauvijek, za mene, ostati jedna enigma, fantastičan spoj naizgled nemogućih kultura – Japana i sevdaha. Svima njima zahvaljujem što su dali sve od sebe i u svom izričaju pomaknuli granice u glazbi.
– Rock and roll je, u zadnje vrijeme, par zadnjih godina – u ozbiljnoj defanzivi (medijskoj, produkcijskoj i slično) – kako se ti protiv toga boriš?
Rock’n’roll i glazba općenito, odraz su vremena u kojem živimo. Mogli bi sociološki gledati u kojim periodima je bio najegzaktniji. Očito da se radilo o kriznim vremenima. Rock’n’roll, hipiji, punk i tehno glazba… uvijek su bili vezani uz određen pokret, željom za društvenim promjenama koje su, pak, bile izazvane raznim političkim pritiscima i gušenjem ljudskih sloboda i prava. Prema tome, uvjeren sam da će se rock’n’roll znati revitalizirati i biti ponovo aktualan. Danas je vrijeme takvo kakvo je i to me uopće ne dira, a niti ne demoralizira. Moja inspiracija uvijek ostaje pure music.
– Vjeruješ li da dobra muzika nije dovoljna za polučiti uspjeh – kažu za uspjeh trebaju tri stvari – sreća, sreća i sreća (ma što to podrazumijevalo). Kakav je tvoj stav po tom pitanju (i što savjetuješ mladim muzičarima da uspiju)?
Uspjeh je vrlo relativan pojam. Moram priznati da me komercijalni uspjeh u onom smislu, kako većina to dožiljava i zamišlja, nikad nije zanimao. Spoznao sam djelić uspjeha u 80-tima i kad sam bio mlad i to mi je dovoljno. Moj najveći usjeh je u tom smislu, ako navečer uspijem napisati dobru pjesmu i odem miran i zadovoljan u krevet. Ako će je čuti i prepoznati stotinu ljudi, cilj je postignut. A sreća je, prijatelju moj, ako imaš tatu… koji uvijek nešto radi, rekao bi Johnny. Stoga, mladim muzičarima savjetujem da više vjeruju u sebe.
– Koje muzičke korake planiraš u ovoj godini, koje u narednoj…? Pripremaš li materijal za svoje naredno diskografsko ostvarenje…?
Ove (2016.) godine, u trećem mjesecu, izašao nam je novi album, “Ljudi od slame“. Nakon dugo godina snimio sam album s originalnom postavom Zvijezda, s “Imitacije života“. Članovi benda cijelo su to vrijeme aktivno sudjelovali u glazbi, u različitim muzičkim projektima. S te strane, nije bilo problema, bili smo uigrani i gladni napraviti nešto novo. A i cijelo smo to vrijeme bili u kontaktu. Majstorki posao obavio je Vladimir Sokačić – ton majstor i producent benda Hladno pivo. 10 pjesama na albumu govori upravo o nama svima i na koji način proživljavamo vrijeme i svijet koji nas okružuje. Materijal sam, uglavnom, napisao sam uz pomoć Vladimira Sokačića, producenta, aranžera i sukompozitora. Pozvali smo nekoliko izuzetnih muzičara i dragih prijatelja – Krešimira Šokeca na bass gitari iz Hladnog piva, Jakšu Kriletića na saksu, Gorana Rakčevića na bubnjevima, a dok je Vlado (Vladimir Sokačić) odsvirao sve klavijature i programirao elektroniku. Uz Zvijezde: Branka Kužnara na gitarama, Željka Đeverlije na bassu, Branka Badanjeka na bubnjevima i mene kao vokala i gitaristu, muzička ekipa je u glazbenom smislu stvorila album “Ljudi od slame“.
Mala napomena za one koji prvi put stave CD u player, da obrate pažnju na to da su sve pjesme povezane priče. Tako da album ima svoj uvod, početak, razradu i, uvjetno rečeno, kraj. Radi se o light conceptu na tragovima Ziggy Stardusta, izmišljenog rock junaka našeg doba, no to je samo potka. Sa druge strane, što se mene tiče, dopuštam da svak tumači pjesmu kako je čuje. Slobodan izbor.
Jedini plan u narednoj godini nam je održati što više koncerata, gdje god je to moguće, publici sa zadovoljstvom predstaviti novi materijal. Planiramo, naravno, skinut’ sa albuma tri, možda i četiri singla i za svaki snimiti video spot. Za sada je vani video za pjesmu “Amsterdam” i može se pogledat na YouTubeu.
Sve nas to jako zabavlja, a i materijal je do sada dobro prihvaćen od kritike, a i reakcija publike na promotivim koncertima su nam dodatno dali vjetar u leđa. Momentalno radim na novom singlu u suradnji s multimedijalnim umjetnikom, Brankom Radakovićem, poznatijem po filmu “Limunovo drvo“, priča o prvom bendu Milana Mladenovića. Singl izlazi u prvom mjesecu (2017.) i sve detalje doznat ćete na vrijeme, neposredno prije izlaska videa. To me sve skupa jako veseli i jedva čekam da dovršimo tu pjesmu. Pozdrav svima koji se u srcu osjećaju još uvjek mladi i spremni su za avanturu
zvanu Rock’&’Roll.
– Renato, slobodno dodaj i što te nisam pitao i molim, ne škrtari sa pisanjem – imamo na webu neograničen prostor.
Zahvaljujem na pitanjima, moram priznati da su bila vrlo interesantna, bilo mi je zadovoljstvo odgovoriti na njih. Pozdrav, Renchi.
Vezani link: Metessi i Zvijezde – “Ljudi od slame” (recenzija)
www.facebook.com/renato.metessi.9 / www.facebook.com/Renato-Metessi-Zvijezde-143258249087210
YouTube – (Metessi i) Zvijezde – Pravovjerni plesači (TVBG, 1985.)
YouTube – Metessi i Zvijezde – Kad anđeli pjevaju
YouTube – Metessi i Zvijezde – Relax & Joy (Live ispred HNK Varaždin, 2010.)
YouTube – Metessi i Zvijezde – Ne pitaj za mene
.
. .
. . .
Interviewer:
Dragutin Matošević
Tuzla, Bosna i Hercegovina
. . .
. .
.
