MAKEDONIJA – Prikaz r’n’r scene
KAKVA JE ROCK & ROLL SITUACIJA U MAKEDONIJI?
– Kakva je rock and roll situacija u Makedoniji? Neki kažu, nikad gora. Bendova ima, ali idu kroz previše trnovit put izlaska iz anonimnost. Oni su prisutni nasocijalnim mrežama i na YouTubeu, međutim, nema ih na nacionalnim televizijama i radio stanicama, gdje je prava težina pojavljivanja. Elektronski mediji su, kažu muzičari, zatvoreni za rock muziku. Ona kao da nije komercijalna, što ne mora biti tačno ni za jedan tip muzike, pa otuda, kao ne “vuče” reklame. Kako da jeste, emisija nema! Stariji rockeri se sjećaju kako je bilo nekada u Jugoslaviji. Svaki TV centar, što će reći, svaka republička televizija, imala je bar po jednu emisiju gdje su se rockeri mogli promovisati. Pojavljivanje na jednoj od tih emisija, bio je skoro osiguran ulazak u svijet poznatih.
Šta reći za situaciju u Makedoniji kada underground bendovi postoje po 15 – 17 godina i još uvijek rade i nadaju se uspjehu!? Slično, jednostavno, tako nije u zapadnim zemljama gdje bendovi ovog, u principu, nekomercijalnog tipa, ukoliko im uspjeh izostaje, postoje kratko vreme, transformišu se muzički ili personalno, stvaraju nove bendove ili se posvećuju nećem drugom.
UNDERGROUND – JAČA STRANA
“Jača strana makedonske rock scene su upravo ti underground bendovi, koji imaju dobre stvari, uvježbani su, uvjereni u sebe, imaju svoju publiku koja nije brojna, ali je probrana. Ispred sebe imaju nezainteresirane elektronske medije, koji rock muziku ne tretiraju kao kulturu, ali je ne tretiraju niti kao scenu, nažalost. Ne prihvataju izazov da imaju doprinos u razvitku muzičke scene. Ne tretiraju ni takozvane čistije rockerske bendove, čak niti dobar pop-rock. Bendovi su do prije pet šest godina imali mali prozorčić kod dvije radio stanice, ali su malo pomalo i one napustile neki svoj početni entuzijazam“, kaže Miško Grbevski, muzički novinar “Nove Makedonije”, koji revnosno prati muzička zbivanja u Makedoniji i koji je bio jedan od glavnih “krivaca” što se nakon trogodišnje pauze ponovo odžao “Makedonski Rock Fest”, njegovo jubilarno, 30. izdanje.
“Nažalost“, priznaje Grbevski, “izostala je publika. Ulaz u ‘Makedonski kulturni centar’ (MKC – odnosno, nekadašnji Dom omladine ’25 maj’) bio je besplatan, pa ipak, dancing sala je dvije trećine bila prazna! Upravo u ovoj sali nekada su se održavali koncerti tada poznatih progresivnih bendova i bila je puna do zadnjeg čoška. I kada je svirala Azra, ili Električni organzam, EKV… bila je puna. Bila je puna i kada su osamdesetih i devedesetih svirali Mizar, Padot na Vizantija, Konkord. Arhangel… Zadnji put, 2006. godine, bila je skoro pa puna. Od tada, publika je ‘isparila’!”
“Što se danas događa? Vjerovatno to ima veze sa ukupnim stanjem u cijelom makedonskom društvu – vlada masovna bijeda familijarnog budžeta. Da bi otišao na koncert, čovjek treba imati koju paricu, treba biti zadovoljan i izaći kako bi se zabavio. Ili, treba biti ljut zbog problema i naći mjesto gdje će se isprazniti – a takvo mjesto bi mogao naći na fudbalskoj utakmici, uz razne navijačke horde. Sličnu družinu neće naći na koncertu. Ljudi gledaju kako preživjeti, osuđeni su sjediti u svom domu gdje je najjeftinije, a gdje putem TV-ekrana dolaze samo sapunice, srceparajuće serije, zvijezde folka i turbofolka, jeftini šlageri i još jeftiniji pop, naravno i vijesti. Ipak, trebalo bi imati i bunta, jer situacija nije dobra, ali iako kod brojnih bendova ima bunta, on ne dopire masovnije do publike. Neka apatija je zavladala… pitanje kao stvoreno za sociologe“, razmišlja Grbevski.
Osim MKC-a, gdje ima koncerata, ali ih nema redovno, u Skoplju praktično i nema mjesta gdje se uvijek možeš nadati dobroj svirci. Izuzimamo razne klubove, polu-klubove, polu-kafiće, gdje ima žive muzike, gdje i poznatiji rockeri sviraju kako bi nešto zaradili, ali to nije koncert u pravom smislu.
KAKAV ROCK KARAKTERIŠE MAKEDONSKU SCENU?
“Scenu karakteriše gitarski rock, sa svim svojim pod-pravcima, alternativni, underground, metal itd“, analizira Grbevski. “Zadnjih godina najveći pečat ostavila je Bernays propaganda i bend koji je iz te priče proizašao – Ha, ha, ha. Vasko Atanasovski je centralna figura u oba benda. Iza njega su tri albuma i nastupi duž i poprijeko cijele Evrope. Po klubovima. Oni su išli svojim kombijem natovarenim instrumentima. Praktično, on je sve organizovao. Bez menadžera. Mislim da mu treba skinuti kapu jer je sa bendom bio 40 dana na turneji po Americi. Bez menadžera, bez sponzora, bez države koja bi stajala iza njih. Mislim da niko drugi nije uspjeo napraviti takvu turneju“, kaže Grbevski.
“Ha, ha, ha – i oni su indie bend, kako se sada uglavnom karakterišu bendovi ovoga tipa, prema novim formulacijama muzičkih stilova. Spomenuta dva benda, koji se momentalno nalaze u nekoj među fazi ili su prestali postojati (tko će ga znati) svoje pjesme pišu na makednskom jeziku. Njihov recept, da treba pjevati na svom jeziku, preporučavali su i drugim bendovima. Ne zbog praznog nacionalizma, već, ako stvaraš u garaži, kome se obraćaš? Nekome u Engleskoj, SAD, Južnoj Africi? U principu, ispruži noge tu u Makedoniji, da vidimo koliko vrijediš, a ako uspiješ izaći vani, pjevaj na kom hoćeš jeziku, ako ćeš tako da budeš uspješniji“, glasi ključna preporuka Atanasovskog. Prije njega takav stav imala je grupa Arhangel, i još prije, kao prvi koji su imali takav beskompromisni stav, bili su članovi grupe Mizar iz svoje početne, legendarne faze.
DOBRE SVIRKE, ALI NEMA PUBLIKE!
Bend koji je zadnjih godina ostavio pečat je i KUR (Kulturno umetnički rabotnici). Oni postoje skoro 17 godina, imali su mnogo koncerata. Bend KUR nedavno je imao jednu specifičnu situaciju – peh. Razlozi su nepoznati jer bend nije nepoznat ili nedokazan. Na koncertu u Kumanovu nisu imali publike! Njih sedmoro na bini, dole samo vratar i tonac! I, svirali su sat i pol! U toku svirke, došlo je ukupno osam ljudi! Barem za jednog, publika je bila brojnija od onih na bini!
Bendovi imaju još jednu poteškoću. U Makedoniji nema zvanične izdavačke kuće, koja redovno objavljuje albume. Osim dvije izdavačke kuće, od kojih jedna izda jedno do dva jazz CD-a, i druga, koja je prošle (2014.) godine izdala jedan CD i jedan album, samo u digitalnom formatu, ne i na nosaču zvuka, bendovi su prepušteni privatnim studijima kojih ima ovdje, a zatim režu albume u Bugarskoj, gdje je to jeftinije nego ovdje ili u Srbiji i sami se brinu o prodaji svoga proizvoda, kojeg uglavnom ne štampaju u većoj nakladi od 500 komada.
Stariji bendovi su veoma pasivizirani. Oni su upravo idoli mnogim mladim bendovima. Ali, Arhangel je, čini se, prestao postojati onoga dana kada je odradio veliki koncert sa Makedonskom filharmonijom u sportskoj dvorani “Boris Trajkovski”. Mizar se neredovno pojavljuje i djeluje kao da je u fazi novog eksperimentisanja. Sanatorium, bend koji je bio važan faktor svake muzičke kritike u osamdesetim godinama, prije par godina je vaskrsnuo, imalo je nekoliko koncerata i nastup u Beogradu, ali je izgleda posrnuo pod teretom godina i drugih obaveza svojih članova. Last expedition je takođe vaskrsnuo prije par godina, pa je opet prestao postojati, a njegov proizvod, Mooger fooger, uglavnom funkcioniše digitalno. Radi se o dobroj muzici, dobrim stvarima, odsviranim pošteno. Mooger fooger je za nekoliko godina izdao nekoliko albuma, ali koncertna aktivnost je izostala.
Bend koji puno obećava, a sastoji se od ostatka Arhangela, je Tempera. To je bend dobrih instrumentalista, zvuči odlično i uživo i produkcijski, nudi možda starinski zvuk koji podsjeća na osamdesete i rane devedesete godine, ali je veoma dobro serviran, uz dobru gitaru i ritam i inovativni glas pjevačice. Ima jedan album i sada je na njima da odrade ostatak posla da bi odskočili sa podija znatno posrnule makedonske rock scene. Klasičan, dobar, čvrst pop-rock bend su Pampers iz Bitole. Bitola ima još jedan stari, a dobar bend – Parketi. Oni su jedan oblik mekšeg punka uz prilično humorističan scenski nastup i tekstualni pristup. Parketi su “vršnjaci“ sa makedonskom državom – rođeni su 8. septembra 1991. godine – na Dan nezavisnosti Makedonije. “Kada su građani rješavali budućnost države, mi smo rješavali o našoj muzičkoj karijeri i izmišljali si ime“, tako su mi rekli članovi Parketa, kaže uz smeh Grbevski koji dodaje kako u Bitolu djeluje još par dobrih bendova, ali da je zbog medijske i scenske izoliranosti, teško prosuđivati njihov širi značaj.
Tetovo daje dva solidna benda – Protagonisti i Conquering Lions. Ovi drugi sviraju neku verziju reggaea, a to je ono što se malo svira u Makedoniji. Sviraju dobar reggae. Svirali su kao predgrupa Manu Chao u Skoplju i odlično su zvučali. Ovaj je bend dobrodošao kada se, recimo, obilježava godišnjica smrti Boba Marleyja.
Ska bend koji dosta dugo postoji i uigrano svira je Superhiks. Oni su imali nastupe i u Evropi, imaju sreće da su puštani na makedonskim radio stanicama, ali su i oni još jedan dokaz da se samo od muzike, praktično, u maloj zemlji, ne može živjeti.
Zadnjih dvije decenije na makedonskoj sceni bilo je na desetine dobrih metal bendova. Čak se može kazati da su se ovi bendovi širili kao virusi. Njih je karakterisao zdravi metal zvuk sa svim pod-pravcima i dobrim scenskim nastupima. Nekoliko godina unazad, zatišje je što se tiče metalaca, ostali su oni koji su se još tada izdvojili kao najbolji. Konačno, izdvaja se grupa Smut. Oni su i dalje aktivni, imaju četiri albuma, česte nastupe u Bugarskoj gdje su se povezali sa tamošnjom metal scenom.
Pojava koja vrijedi pažnje je nekoliko metal bendova koji svoj izraz traže kroz spoj sa tradicionalnom, narodnom makedonskom muzikom. Najspecifičniji su Chromatic Point koji su neke svoje stvari odsvirali zajedno sa jazz-braćom Tavitijan i sa grupom Sintezis koja je možda i najpoznatiji muzički izvozni proizvod Makedonije, a koji obrađuju stare narodne motive i na taj način skladaju svoju muziku. Saradnja metalaca sa ovim poznatim imenima zvuči neobično i zanimljivo.
Dobar bend je Foolish Green iz Skoplja koji je 2013. godine izdao album. Psychodelic rock je, možda, najbliža definicija muzike tog benda. Lider ove grupe je bivši raper. Otkuda je proizišla njegova muzika koja možda podsjeća na Pink Floyd ili na psihodeličnu fazu The Beatlesa, ostaje enigma. Saško Kostov je ime koje dolazi iz Velesa. On je multiinstrumentalista i multimedijalni tip koji se bavi i filmom, fotografijom itd. Bend Verka iz Delčeva i takođe je bend koji svira originalnu muziku i koji bi mogao imati perspektivu – pored “elektrike”, koriste i narodni bubanj, gajde, klarinet… Fonija je bend prepoznatljivog i mekšeg zvuka, sa svojim usponima i padovima, uz nejasnu situaciju postojanja.
NOVE NADE I DOBRI INSTRUMENTALISTI
“Nova nada makedonske rock scene je grupa TV Rejdž iz Kumanova, njeni članovi su pobijedili na zadnjem Rock Festu. Sjajan muzički izraz, odličan zvuk, uvježbanost i dvoglasno pjevanje odlikuje Smoke Shakers, indi bend iz Kavadaraca, koji je svirao na zadnjem izdanju Zaječarske gitarijade i pretprošle (2013.) godine na Jelen demofestu u Banja Luci“, kaže Grbevski.
U tom sklopu nada, bendova, koji realno mogu nešto postići i izvan Makedonije je Vizija iz Skoplja. I oni su svirali na Zaječarskoj gitarijadi, pretprošle (2013.) godine, i na Jelen demofestu u Banja Luci prošle (2014.) godine. Na njihovu radost britanski muzički portal “Emergingindiebands”, Viziju je proglasio najboljim bendom mjeseca, a nakon Nove godine 2015. stigla je vijest da je ovaj portal bend uvrstio među deset najboljih novih bendova na svijetu – na sedmom mjestu. Marka Džambazoskog, Člana Vizije, zadnji Rock Fest je proglasio najboljim gitaristom.
“Makedonija ima dobre instrumentaliste. Damjan Pejčinoski, sada vrhunski gitarist svjetske klase, upravo je na jednom izdanju Rock Festa bio proglašen za najboljeg gitaristu. Zatim je pobijeđivao na više svjetskih natjecanja. Damir Puh iz Tetova, je još jedan primjer da ova proglašenja imaju ne samo smisla, već i težinu. Puh je na Guitar Idol u Londonu pobedio u konkurenciji od oko 600 gitarista iz cijelog svijeta. Ima još takvih primjera, naročito među bubnjarima“, kaže Grbevski.
Da se ne vračamo i na neka davnija vremena, kada su svoju karijeru na gitari počinjali Arijan Dema (grupe Pu, Leva patika i Den za den), ili Vlatko Stefanovski, koji su plijenili virtuoznošću i tehnikom sviranja. Tada se moglo nabrojati i po nekoliko klavijaturista, basista i bubnjara svjetske klase. I danas ima novih imena koja sviraju toliko ili približno toliko dobro. Neki od tih su u nekomercijalnim jazz vodama, drugi nemaju glavni bend ili ne sviraju autorske stvari. Mogu se nabrojati i nekolicina onih koji su svirali u širim ekipama svjetskih pjevača.
NEMA PARA ZA GOSTUJUĆE BENDOVE…
Nekada je izgleda bilo lako dovesti poznate bendove iz ex-YU, obezbijediti im dobre honorare. I danas u Skoplje dolaze poznati bendovi – ali to su najpoznatiji, stari, a još aktivni. Nekada, bilo je izvodljivo dovesti u Skopje i nekomercijalne alternativne bendove. Sale su bile pune. Danas je drugačije i ponovo se vračamo na pitanje – gdje je “isparila” publika? Kako kažu entuzijasti koji su se bavili poslovima organizovanja koncerata, danas je skoro nemoguće dovesti ne jedan, već niti zajedno nekoliko progresivnih bendova iz regije. Sponzora je za njih skoro nemoguće obezbijediti, a od prodatih karata se ne mogu pokriti niti putni troškovi bendova, a gdje su tu troškovi spavanja, hrane, za honorare i da ne prićamo… evo, i neka ga nema! Ako ti dođe samo 200 osoba u salu, nemaš ni za karte za vlak da im isplatiš. A, ako se stvari nastave kretati kao što je to danas, po ovoj našoj regiji putuju ostarjeli vlakovi po starim prugama, nema puno mjesta za optimizam. (Panta Džambazoski)
Autor priloga:
Panta Džambazoski
Skoplje, Makedonija
