DUŠAN “ŠEJN” MANDIĆ – Predstavljanje
1) O svojim počecima
Dušan “Šejn” Mandić, Herceg Novi, Crna Gora – Bio sam mirno i povučeno dijete, sve do kraja drugog razreda srednje škole. Tada me je razvod roditelja promijenio iz korijena. Preko noći sam se iz mirnog i povučenog djeteta pretvorio u hodajući problem. Nisam prezao ni od tuča. Promijenio sam i društvo. Nismo prezali ni od čega. Čak smo ulazili i u konflikt s policijom. Dodatno “ulje na vatru” dolivala je i moja nesrećna zaljubljenost tih godina. S druge strane, uporno sam želio tjerati inat mojim roditeljima, kojima sam na svaki mogući način želio pokazati da “starog” Dušana više nema. Naravno, bio sam u pubertetu i reagovao sam burno.
Kada su moji roditelji prestali moje hirove doživljavati kao nešto šokantno, trgao sam se. Jednog proljećnog dana otišao sam do šupe da popravim izvanbrodski motor za svoj čamac. Bližila se ljetnja sezona, a ja sam bio zaljubljenik u more i ribolov, u šta sam zaljubljen i danas. Dok sam pripremao motor, iz meni nepoznatog razloga, krenuo sam da pretražujem šupu i našao staru akustičnu gitaru, marke “Melodija Mengeš”. Imala je samo tri žice. Odjednom sam rekao sebi “Želim da sviram”. Pošto sam želio sakriti od roditelja svoje “ambicije”, a istovremeno u prodavnicama u Herceg Novom nije bilo žica za gitaru, napravio sam žice od debelog najlona za pecanje. Kako nisam bio muzički obrazovan, nije mi u startu baš sve išlo od ruke. Onda sam se povjerio majci, koja me je upoznala sa njenim dugogodišnjim prijateljem, Draganom Đokićem. On je svirao gitaru. Naučio me je 4 osnovna akorda, nabavio mi žice i sve je počelo. Na ljeto je stigao i moj dugogodišnji prijatelj, Lazar Đukić iz Beograda. On me je naučio nekim vrlo bitnim cakama, pokazao mi osnovnu gitarsku skalu i dodatno me “zarazio”. Uskoro su prestale da me interesuju tuđe pjesme kroz koje se uvijek provlače isti tonovi, samo drugim redosljedom, pa sam želio da krenem sa svojim pjesmama, čisto da mi ne dosadi. Pišući svoje pjesme tražio sam po gitari nove akorde i nalazio ih.
Sve što mi je zvučalo kao ton sam krstio nekim svojim imenom, pošto nisam znao nazive tih tonova. Svoju nesrećnu zaljubljenost sam liječio srceparajućim pjesmama. Zaljubio sam se u lik i djelo Branimira Štulića Džonija i svoje dodatno nezadovoljstvo stanjem u državi liječio buntovničkim stihovima. Čak sam i sastave iz srpskog jezika, umjesto klasičnim riječima, izražavao kroz stihove. Iz prvog takvog sastava sam dobio peticu, a zatim su petice krenule da se ređaju, pa sam postao prilično samouvjeren da to meni zaista dobro ide.
Po završetku srednje škole radio sam godinu dana u trgovini. Zatim sam upisao Visoku poslovnu školu u Novom Sadu. Svo to vrijeme sam pisao i komponovao pjesme i zapisivao ih. Odlaskom u Novi Sad upoznao sam neke interesantne ljude i često svirao na žurkama. Između ostalog, izvodio sam i svoje pjesme. Primjetio sam da se dopadaju ljudima, pa sam ih odlučio snimiti. U prostorijama lokalnog radija snimio sam demo verziju “Trebinjske bez broja”. To je, inače, naziv ulice u kojoj je stanovala jedna djevojka za kojom sam naprosto bio lud i zbog koje sam počinio mnoge gluposti iz srednjoškolskih dana. Urednik radija bio je prijatelj jednog mog prijatelja iz Zrenjanina koji je studirao samnom. On je, znajući da je mene sramota da moju pjesmu slušaju svi, krišom odnio taj demo i “sredio” da se pjesma zavrti bez mog znanja. A onda, poslije mjesec dana, nazvao me i rekao mi da upalim radio. A na radiju… moja pjesma. Hit mjeseca. Za mene potpuni šok.
Zatim su krenule pjesme “Lidija”, “Negdje postojim ja”… Dobile su status nekih internih studentskih himni. I ja sam se “otkačio”. Samo sam pisao i komponovao. Sve manje sam učio. Kako sam često putovao, od grada do grada, sa gitarom kao jedinim vjernim pratiocem, često sam na njoj dobijao razne ideje. I uvijek me je zanimalo da li se može stvarati profesionalna muzika u obliku demo snimka. Da pjesma bude onakva kakva je dok nastaje. Gola. Bez primjesa. Samo duša i žica. Onda sam čuo pjesme Miladina Šobića i on me je kupio za sva vremena. Taj zvuk mi je ušao u krv u sred modernog vremena kompjuterizacije. Taj zvuk će postatati i moj lični pečat.
U drugoj godini fakulteta sam počeo da sviram po novosadskim lokalima. Pošto sam nosio kaubojski šešir i dobijao mjesto u skoro svakom lokalu u kom bih zasvirao, jedan prijatelj je u šali rekao “Ti si kao Šejn, došao si odozdo, niotkud, i brišeš konkurenciju”. Tako sam dobio nadimak. Profesor finansijskog računovodstva, jednog od onih predmeta koji mi baš i nisu išli od ruke, za vrijeme kolokvijuma pomagao je jednoj “finoj” silikonskoj dami. Za prolaz je bilo potrebno uraditi šest od dvanaest promjena. Na moje oči joj je uradio šest. Ja sam ga, želeći da znam da li sam uradio sve kako treba, upitao da li mi je u redu prva promjena. Rekao mi je: “Kolega, ispit je počeo, nemojte da Vas izbacim napolje”. Duhovito. Osjetio sam gorak ukus nepravde, otjerao ga u tri lijepe materine pred svima i izašao. Kad sam došao kući, napravio sam pjesmu o njemu i snimio je. Sve najgore. Sve istinito. Dao sam pjesmu prijatelju od povjerenja da je proširi po fakultetu. Nije se znalo ko je izvođač. Pjesma se proširila kao zaraza. Dotičnog gospodina niko nije podnosio i, bukvalno, čitava škola mu se smijala. Uskoro se proširila i na druge fakultete na kojima je predavao. Sve je činio da sazna ko je to napravio. Punih godinu dana. Nudio je besplatne šestice, ali istinu smo znali samo moj prijatelj i ja. Kada sam, na polovini druge godine, shvatio da menadžment nije za mene, odlučio sam napustiti školu. Obavijestio sam svakog koga poznajem da sam ja autor te pjesme i da ću ući u kabinet profesora iz pjesme da mu to kažem. Ponio sam gitaru i došao do kabineta. Zaboravio je na nemili događaj iz kabineta. Zaboravio je kako izgledam. Rekao sam mu da sam odlučio da napustim školu, da je on divan čovjek i da mislim da zaslužuje da zna ko mu je to napravio. Da ironija bude veća, on se oduševio, ponudio mi šesticu, rekao mi da ne treba da napuštam fakultet. “Nemojte napuštati fakultet, šta ćete da radite bez papira? Sjajno, dugo već čekam da saznam koji pametnjaković je to uradio“. “Nema potrebe profesore da me odgovarate, odlučio sam već i to je to. Samo želim da Vam kažem ko je to uradio prije nego odem.” “Joj… pa dobro. KO?” “Ja, pizda ti materina.” Tim riječima. Izvukao sam gitaru, stavio nogu na sto i odsvirao mu uvodne rifove. Pred vratima se već skupilo stotinjak studenata. Istrčao sam u slobodu, praćen aplauzima.
Dolaskom u Crnu Goru, potpuno sam se posvetio muzici. Počeo sam da se zanimam za muzičku produkciju. Želio sam biti producent i samostalno aranžirati pjesme koje radim, kako bih postigao zvuk koji želim. Školovani producenti modernog doba jednostavno nisu radili takav zvuk. Sve su “peglali”, a ja sam smatrao da peglanje snimka uništava prvobitnu namjenu istog. Kupio sam profesionalnu opremu za sviranje po restoranima, kao i za snimanje. Sve pjesme koje sam imao zabilježene na papiru, a nisu bile snimljene u Novom Sadu, sada sam mogao snimiti. I to sam uradio. Jedna čudna stvar u svemu tome – koliko sam ja bio nemiran, toliko su mi pjesme bile mirne i romantične. Snimio sam pjesme “Galeb”, “Aleksandre, gotovo je sve”, “Pusti me da izgorim” i druge.
Često sam odlazio u Beograd. Tamo sam prvi put, poslije više od tri godine, sreo djevojku iz “Trebinjske bez broja”, i nastala je pjesma, “Trebinjska u Beogradu”. Pjesma, “Zmaj Od Igala”, nastala je, takođe, u Beogradu. Ja sam zaspao u prilično alkoholisanom stanju i sanjao sam da me više nema. Kako je Igalo mjesto u koje ljeti dolaze mnoge dame “sa strane” i koje nam se svakog ljeta ponovo vraćaju, zamislio sam jednu kako se vraća i ne zatiče me više tamo. A ja sam opet nekako uz nju. Moja duša lebdi nad njom kao papirni zmaj i prati je kud god da krene, štiteći je od svakog zla. Probudio sam se u goloj vodi i istog momenta napisao pjesmu, dok je trajala inspiracija.
Moje pjesme su se nalazile na YouTubeu i njih je za kratko vrijeme prepoznao određeni broj ljudi koji su voljeli taj tip muzike. Uglavnom, radilo se o velikim fanovima Miladina Šobića, koji su u mojim pjesmama vidjeli nešto staro, a opet novo.
2) Prvi značajniji nastup.
Moj prvi značajniji nastup bio je neka vrsta mini koncerta. Održan je u Dubrovniku, na jednoj privatnoj zabavi. Radilo se o osamnaestom rođendanu jedne djevojčice koja je na internetu naišla na moje pjesme i željela je da baš ja budem zabavljač tamo. Kontaktirala me je e-mailom, zagovorili smo cijenu, dogovorili šta dodatno da sviram pored svojih pjesama i ja sam bio spreman. Bila je iz imućne porodice, pa je sve to održano na spratu njene vile sa bazenom. Ovaj nastup je značajan zbog toga što sam tad prvi put savladao strah od samoga sebe i osjetio “moć” onoga što radim. Jedno je kad ti neko piše i hvali tvoje pjesme, ali kada masa ljudi pjeva sa tobom tvoje pjesme i zna ih, to je nešto sasvim drugo. Poslije toga sam mogao da sviram bilo gdje i bio sam dosta sigurniji u sebe.
Godine 2011-e upoznao sam Radeta Bulatovića, iz Kolašina. On je na YouTubeu naišao na moje pjesme, postao moj fan, i ponudio mi pomoć u vidu nalaženja svirki na sjeveru Crne Gore. Tamo ranije nikada nisam nastupao. Za kratko vrijeme sredio je nastup u kafiću po imenu “Mondrian” u Kolašinu. Mjesec dana prije nego što ću doći u Kolašin, Rade je čitavoj srednjoj školi puštao moje pjesme i tamošnje tinejdžere upoznao sa mojom muzikom. Proširio mi je “fan bazu”, a da toga nisam ni bio svjestan. Kada sam došao u Kolašin, naišao sam na fenomenalnu i prije svega pripremljenu publiku. Nikad se nisam ljepše osjećao. Rade je vremenom postao moj menadžer. Moje je bilo samo da stvaram i da pjevam. Nikada nisam upoznao mlađeg, a sposobnijeg čovjeka. Kasnije smo često ugovarali svirke u kolašinskom lokalu “Balkan” gdje smo pravili još bolju atmosferu uz sjajnu publiku koju sam svakim nastupom volio sve više i više.
U Crnoj Gori nije bilo informacije koja je mogla promaći Radetu. Sa svojih nepunih sedamnaest godina je uspio da mi sredi toliko nastupa i gostovanja, da sam po nekad jedva uspijevao da se sastavim sam sa sobom. Kada je Ivan Maksimović otvorio prvu sezonu takmičenja pod nazivom “Let ka zvijezdama”, Rade je odmah prepoznao priliku za mene i predložio mi takmičenje. Nećkao sam se i na kraju prihvatio. Prošao sam audiciju i došao do 16 najboljih. Imali smo ideju da tamo izvodim svoje pjesme, međutim, pravila takmičenja to nisu dozoljavala, pa smo se zadovoljili onim što imamo. Poznata je moja verzija Šobićeve pjesme “Kišobran” sa ovog takmičenja, koja je i dan danas najgledaniji video klip u obije sezone. Nisam pobijedio na “Letu ka zvijezdama”, ali sam dobio više nego i jedan takmičar tamo. Prva nagrada je bio album, 5000 eura i učešće na “Sunčanim Skalama”. Iste godine dobio sam učešće na “Sunčanim Skalama” sa pjesmom “Daću sve od sebe”, za koju je muziku i tekst radio Momčilo Zeković, a aranžman Saša Gajić, izdao sam album, a zaradio sam i novac. Evo kako.
Po završetku takmičenja, došla je ponuda za “Sunčane Skale”. Po završetku ljeta sam mogao i snimati nove pjesme za prošireni auditorijum. I to sam uradio. Krenuo sam u realizovanje svog prvog studijskog albuma, “Zadnji vojnik Rock ‘n’ Roll-a”. Valja napomenuti i to da Rade Bulatović nije bio samo moj menadžer. On je bio i odličan dizajner, pa je dizajnirao omot ovog CD-a, kao i sam disk. Imao je ideju da sam disk izgleda kao minijaturna LP ploča. Naš slogan je bio “kad već, sa muzikom koju radim, kasnimo za Svijetom 30 godina, onda nek i omot bude u tom duhu”.
Na albumu “Zadnji vojnik Rock ‘n’ Roll-a” našla se i pjesma “Miladinov trag”, koja je postala neslužbena himna svih fanova Miladina Šobića. Kada sam snimio sve pjesme, Radeta su kontaktirali ljudi iz zvorničkog Doma omladine. Ponudili su nam autorski koncert. Nismo oklevali, prihvatili smo. Toliko smo bili oduševljeni što se to sve dešava tako brzo i što će moj prvi solistički koncert biti održan van Crne Gore da smo odlučili sve snimati kao mali dokumentarac. Dogovorili smo se sa organizatorima da mi snimamo dolazak iz Crne Gore, a da oni od tamo preuzmu. Nismo htjeli da se proslavljamo, niti nas je to ikada zanimalo, željeli smo samo da taj događaj ovjekovječimo kamerom, to je sve. Kako je Miladin Šobić, čiji sam veliki fan, tada doživio moždani udar i pao u komu, ja sam svoj prvi pravi koncert posvetio upravo njemu. Atmosfera je bila fenomenalna, organizacija na nivou. Po završetku koncerta, igrom slučaja, u publici smo upoznali neke ljude koji rade u izdavaštvu. Oni su nam ponudili izdavanje albuma u tiražu od 500 primjeraka. Rade je dostavio ideju rasklopa diska, ja sam poslao pjesme i moj prvi album izdat je u Bosni i Hercegovini. Za tri dana smo rasprodali kompletan tiraž, pa smo taj isti album ponovo izdali u Crnoj Gori za Muzičku asocijaciju Crne Gore, ovaj put u 1000 primjeraka. Njega smo rasprodali unaprijed, jer smo dobijali narudžbe za prethodni koji je bio rasprodat. Učestvovao sam u projektu PAM CG “Prijatelji iz vinograda” u znak podrške Miladinu Šobiću zajedno sa Nikolom Radunovićem, Žutim i Mirsadom Serhatlićem, Markom Prentićem, Danijelom Alibabićem, Slavenom Knezovićem, Markom Vlahovićem (Crveno i Crno), Kajom Milačić, Biljanom Mitrović i drugima. U pjesmi “Sunce tebi, sunce meni”, simbolično se pojavljujem poslednji i zatvaram “priču”.
3) Važniji koncerti / nastupi / učešća na festivalima, skupnim muzičkim smotrama…
Grupa CG muzičara “Prijatelji iz vinograda” – Podrška Miladinu Šobiću / Solistički koncert posvećen Miladinu Šobiću – “Miladinov trag u Zvorniku” 2012 / “Sunčane Skale” 2012 /
Uglavnom, nastupao sam sam, sa gitarom kao jedinom muzičkom pratnjom. Repertoar je bio širok. Ljeti sam na restoranskim terasama širom primorja pretežno izvodio strani repertoar, predviđen za inostrane goste. Veliku većinu repertoara činile su pjesme Bruce Springsteena, Deep Purplea, Johnny Casha, Bob Dylana i Rolling Stonesa. Najljbolje svirke bile su u restoranu “Romana” u Igalu.
4) Diskografija
“Zadnji vojnik Rock ‘n’ Roll-a”, MACG, godina: 2012, autor teksta, muzike i aranžmana: Dušan Mandić Šejn, numere: 01 Ključ mog srca ; 02 Miladinov trag ; 03 Blud ; 04 Ne odlazi od mene ; 05 Krvave suze ; 06 Zadnji vojnik Rock ‘n’ Roll-a ; 07 Kao staklo ; 08 Oči srne
5) Dodatne muzičke aktivnosti
Pored solo karijere, bio sam gostujući vokal poznatog bosanskog rock benda, “Viteški dom”, sa kojima sam snimio pjesme “Posljednja pjesma za anđela”, “Samo jednom da mi je” i “Čežnjo moja”. Tekstove i muziku za te numere pisao je gitarista benda, Dženan Balić.
6) Zanimljivosti
Za vrijeme studiranja, u tuči sa tri pripadnika navijačke grupe “G-3”, FK Vojvodina, povrijedio sam šaku, slomivši na dva mjesta hrskavičnu kost malog prsta i prstenjaka na desnoj ruci. Ta dva prsta su mi i dan danas onesposobljena za sviranje, pa imam karakteristično razlaganje žica sa tri prsta. Uglavnom, ne koristim standardni, italijanski štim, već gitaru štimujem u otvoreni G dur, a ponekad i u otvoreni E dur, zbog čega je neke moje pjesme praktično nemoguće izvoditi iz standardnog štima i sa klasičnim razlaganjem. Ovo napominjem zato što često nailazim na ljude koji bi željeli da nauče da sviraju neke od mojih pjesama, pa se često zbune prilikom sviranja istih. U klasičnom štimu, uglavnom, uvijek nedostaje par tonova. Da bih postigao što “izlizaniji” i suvlji zvuk u nekim pjesmama, prilikom snimanja istih koristio sam 3 mikrofona i jedan zvučnik. Okretao sam zvučnik prema zidu sobe i postavljao jedan dinamički mikrofon u pravcu zida, kako bi uhvatio vibraciju sobe u kojoj sviram. Drugi mikrofon bio je rezervisan za vokal, dok je treći mikrofon bio širokopojasni i hvatao je vibracije gitare. Sve je to bilo spojeno na miksetu marke “Sunn” iz 1970-e godine. Tako sam ispeglani digitalni signal modernog doba svodio na minimum i zvučao što je moguće socijalnije.
YouTube – Dušan Šejn Mandić – Ašik Ajša – (Miladin Šobić) / 2012
YouTube – Dušan Šejn Mandić – Tražena si roba u gradu
