DAVOR MATOŠEVIĆ – Postoji Neko (Interview)
Razgovarala: Nela Atlić (22-01-2018)
Davor Matošević je po zanimanju psiholog-pedagog, profesionalni fotograf i kantautor iz Tuzle. Još mnogo toga je o Davoru rečeno po raznim člancima koji se mogu naći na Internetu. Ali kada pustite Davora da vam, na sebi svojstven način, kaže nešto o sebi i svom svijetu, a to je kroz njegove pjesme, shvatite da je on prije svega čovjek koji nije zaboravio svoju primarnu zadaću na ovom svijetu. Davor je svjetlonoša, nositelj dobre vijesti i u svemu što stvara nastoji vidjeti i prenijeti ljepotu. U pustolovini zvanoj život, on definitivno ne lovi pusto, već nastoji konstantno stvarati i ponuditi i drugima ono što je njemu dato na dar.
Prvo slušanje Davorove muzike toliko me temeljito i neočekivano obuzelo raznim emocijama i dojmovima da sam, javljajući mu se preko Fejsbuka, razmišljala hoću li išta suvislo moći napisati što bih i ja sama mogla razumjeti, a kamo li on. Sjećam se da sam imala jednu jasnu misao: Ovaj čovjek mora da nije sa ove planete, a pogotovo ne iz Tuzle. No, ispostavilo se da je taj momak zapravo sve ove godine živio i stvarao u istom gradu kao i ja. Postoji jedan bitan razlog što ovako počinjem razgovor. Želim da ukažem ponovo na taj veliki propust koji svi radimo. Svi gledamo u travu koja je zelenija negdje drugdje, neke bitne ljude koji stvaraju u nekoj dalekoj zemlji, a sve vrijeme kraj nas postoji taj Neko! Krenimo ih upoznavati! „Taj Neko čeka da se podigneš / I kreneš lak / Kao leptir jak!“ Davor Matošević – „Postoji Neko“
P: Možeš li nam reći kada su se pojavile tvoje prve pjesme? Kako je krenuo proces stvaranja muzike?
O: Svoju prvu pjesmu napravio sam sa 15 godina. Međutim, i prije toga sam ko lud slušao tatine ploče. Naslušao sam se kamaru tih pjesama. Ma, sve živo što je bilo u kući od muzike ja sam preslušavao. Još tada sam prepoznao muziku kao nešto što mi je jako blisko. Sjećam se dobro tog osjećaja. Jasno sam osjećao da se razumijem u muziku. Te prve pjesme sam stvarao više za sebe. Tad nije bilo pristupa računaru kao danas, pa sam nešto na kasetofon snimao. U srednjoj školi sam svirao u bendu. Našao bih se sa prijateljem i nas dvojica bismo pravili pjesme na engleskom. Zapravo, kada razmislim, sve vrijeme sam nešto stvarao. Uvijek sam nešto snimao i eksperimentisao. Nikad nisam imao impuls kopiranja drugih i bilo mi je dosadno pjevati stalno isto. Stvaranje je nešto što je jače od tebe. A muzika je bila način da iskomuniciram nešto lijepo što bih htio reći ljudima.
P: Primjetno je u tvojim tekstovima da hoćeš prenijeti ljudima poruku dobra i nade?
O: Oduvijek su mi se sviđale pjesme sa toplim ljudskim porukama. Recimo, kad bih slušao neki album, uvijek bi mi se najviše svidjela pjesma koja je pjevala o dobroti i samo bih nju slušao. Znate, i ja budem loše i uđem u depresivan dan u kojem mi se ništa ne radi, ali nemam impuls da prenesem tu emociju. Nemam poriv da napišem takvu pjesmu. I sâm sam u životu često išao krivim putem. Ali svako od nas je zapravo svjestan dobrih stvari i kada padneš toliko da udariš glavom o zid i kad kreneš da ustaneš prvi put, krenut ćeš da se uhvatiš za nešto dobro što ti je poznato. Sjetit ćeš se tog dobrog pored čega si sve vrijeme prolazio i ignorisao ga. Ja želim da moja muzika možda bude taj mali, sitni svjetionik koji će ljudima pomoći da idu dalje i rastu prema ljepoti i dobru i da sebi u životu pomognu. Da znaju da se u životu isplati biti moralan, pošten i dobar. To je moja glavna inspiracija u stvaranju.
P: Pa, onda je sasvim i logičan naziv tvog EP-a „Always be good to your enemies“, koji si izdao u sklopu izdavačke kuće „Croatia Records“, 2010. godine. O kakvim je pjesmama riječ i kako je uopšte došlo do takve suradnje?
O: Godine 2008., počeo sam stvarati pjesme na engleskom jeziku. Taj period stvaranja bio je povezan sa mojim otkrićem muzičkog pravca new folk. Tada se desio neki moj prvi poriv da izađem vani i da se predstavim i drugima sa svojim pjesmama. Prvi demo sam, zapravo, snimio u stanu gdje i sada snimam pjesme. Te pjesme sam stavio na „MySpace“ i ljudi su mi se počeli javljati. Javljali su mi se ljudi iz BiH koji su radili za izdavačke kuće – „Sony“, „EMI“ – i nudili mi da snimim te pjesme u Londonu. No, kada sam vidio te ugovore, shvatio sam da ja to ne želim. To je neki svijet koji mene nije zanimao, shvatio sam da ja to ne želim. Potpisivanjem takvih ugovora, vi doslovno postajete njihov rob. To je mašinerija koja misli samo na zaradu. Morate se ponašati, oblačiti i pjevati kako i kada vam oni to kažu. Bogu hvala, ja sam odmah znao da to nije ono što ja želim. Ja nisam stvarao pjesme zbog slave. Uglavnom, kad ih je čuo moj tata, predložio mi je da ih snimim za „Croatia Records“, jer je on znao tamo neke ljude. On je poslao demo, direktoru su se svidjele pjesme i već na jesen 2009. godine otišli smo u Zagreb, gdje sam za sedam dana snimio taj prvi EP sa četiri pjesme na engleskom jeziku. Album je izdan u ljeto 2010. godine.
P: Kakve su bile reakcije publike na pjesme?
O: Nakon izdavanja albuma, izdavačka kuća je poslala EP svim radio-stanicama. U BiH mi se niko nikad nije javio, dok je u Hrvatskoj bilo interesovanja. Ali pjesme su se jako svidjele ljudima jer su romantične, a ljudi su naučeni nekako da vole takvu vrstu muzike. Zato su te pjesme i privukle veliki broj ljudi. Činjenica da su tekstovi bili na engleskom jeziku išla je u prilog sveprisutnoj amerikanizaciji svega u današnjem svijetu, pa su bile puno prijemčivije ljudima. No, te pjesme zapravo nisu bile ono što sam ja istinski htio prenijeti. Tako da sam već iduće, 2011. godine, počeo stvarati pjesme na bosanskom jeziku.
P: Dakle, nakon snimljenog EP-a, došlo je do promjene ne samo jezika na kojem su pjesme stvarane, već na neki način i tematike. Koji je bio razlog takvog preokreta i kako su ljudi prihvatili nove pjesme?
O: Šta god u životu radili, treba da se zapitamo zašto to radimo. Da li radimo da sebe izdignemo? Da, možda, ispričamo priču o nekom drugom? Da nekog uputimo u nešto? Koji je zapravo razlog? Ja sam zapitao sam sebe kome se obraćam ovim pjesmama. Shvatio sam da pjevam našim ljudima i da nema razloga da pjevam na engleskom. Htio sam da ljudi imaju priliku čuti autentične poruke dobra i nade i na našem jeziku. Rođeni smo ovdje i imamo priliku da govorimo ovaj prelijepi jezik. Mislim da mi nismo ni svjesni koliko su zapravo hrabri ljudi koji danas stvaraju nešto na svom jeziku, jer takvi ljudi su odabrali da se ne prilagode i da budu autentični. Što se tiče tematike pjesama, sve vrijeme sam razmišljao ovako: „Svako od nas ima neki mrak s kojim se bori, pa hajde onda da kroz pjesme ukažem ljudima na ono što je meni pomoglo i dalo svjetlo u takvim trenucima.“ Tako je prva pjesma na našem jeziku bila „Pitanja“. Pjesme na bosanskom nisu naišle na odjek kao one na engleskom jeziku. Ja to i razumijem. Novi tekstovi su bili nekako duhovniji, a ljudi su generalno nekako doslovni u razmišljanju. Ako kažeš: „Volim te, draga“, nekom slušaocu je to odmah jasno. Ali ako počneš pjevati o ribarevoj mreži, što je parabola iz Biblije, ljudi će pomisliti: „Kakva, ba, mreža? Nisam ja riba.“ A svi smo mi zapravo ribari i sami biramo kakvu ćemo mrežu baciti u ovaj svijet i šta ćemo uhvatiti. Stvar je u tome da za ovakvu muziku treba otvoriti srce i predati se, a ne razmišljati puno o tekstovima. Srce uvijek razumije. Sjećam se kad sam ja slušao takve tekstove, recimo, Nikole Neškovića, kojeg neko zna i kao (izmenavremena), meni su ti tekstovi bili sumorni, no kasnije sam shvatio da su to pjesme spasa. Te pjesme mene i danas liječe. Stvaranje je nešto što je jače od tebe. Muzika je meni bila način da iskomuniciram nešto lijepo što bih htio reći ljudima. Tako da razumijem da su i moje pjesme nekom sumorne. Ali moje pjesme su kao lijekovi i neće jedno uzimanje lijeka izliječiti odmah. Možda će se nekom povraćati na početku, imat će kontraindikacije, ali kad bi ih slušao dva-tri mjeseca, možda bi i djelovalo.
P: Šta je sa tvojim nastupima i koncertima?
O: U posljednje dvije godine bilo je nekoliko nastupa, uglavnom, van BiH. Imao sam jedan koncert, meni vrlo drag, u Tuzli, gdje su pored mene nastupili i moji veliki prijatelji – Ivan Škrabe, Nikola Nešković i Roberto Vodanović Čopor. Bilo je nekoliko mojih nastupa u Sloveniji, ali ja, generalno, ne volim nastupe takmičarskog karaktera. Ne mislim ni da se muzika nužno mora uživo doživjeti. Meni je primarno da snimim pjesme, da pjesma ostane i da se može čuti. Nemam taj impuls da se iznova i iznova repliciram. Ako već i moram nastupati, onda to gledam kao jedan način privlačenja pažnje ljudi na moje pjesmu.
P: Interesantno je napomenuti da ti osim stvaranja pjesama radiš i aranžmane, ali i kompletan proces snimanja svojih pjesama. Da li imaš svu opremu koja je potrebna za takvo nešto?
O: Kao što neko ima poriv da zasadi drvo, ali se pored toga zainteresuje kako da to uradi, kako da iskopa rupu, na koji razmak, isto tako, mene privlači i da saznam kako da nešto snimim. Neki ljudi nemaju impuls da to nauče, pa će ići tražiti nekoga da to snimi. Mene cijeli taj proces interesuje, uvijek sam snimao sve sam. Dok sam izučavao tu stranu umjetnosti, shvatio sam i naučio da oprema koju imate u tom momentu i jeste ona prava za vrhunski album. Do nas je kako ćemo je upotrijebiti. Jer, ako u skupi studio dovedete osobu koja nema pjesmu ili ne zna pjevati, vi od tog skupocjenog studija nemate ništa. Uvijek je do osobe, a ne do opreme. Isti princip se može primijeniti i na fotografiju, ali i na sve drugo u životu. U fotografiji je, na primjer, puno važnije svjetlo, sama scena. Foto-aparat je samo alat. Do fotografa je zapravo kakvu će fotografiju napraviti.
P: Spomenuo si fotografiju. Ona je još jedna od tvojih zanimacija, ali i izvor prihoda. Profesionalni si fotograf i baviš se fotografisanjem vjenčanja. Zašto baš vjenčanja i odakle ljubav prema fotografiji?
O: Da, fotografija je još jedna moja ljubav. Odmalena sam upijao osjećaj za lijepu fotografiju, također zahvaljujući tati, koji je stalno nešto fotografisao. Danas se profesionalno bavim tim kroz fotografisanje vjenčanja i portreta ljudi. Strašno me interesuje čovjek i volim da slikam ljude kada nisu svjesni da ih fotografišem. Vjenčanje, konkretno, jedna je poprilično dinamična situacija. Ja nikog ne namještam. Moja filozofija je da slikam stvari kakve one jesu. Isto kao i sa muzikom. Volim prirodu i prirodno, toplo i ljudsko, a to se preslikava i u sve ostalo u životu čime se bavim. Ne kalkulišem i ne razmišljam da li će se nekom svidjeti to što radim, ni u muzici, ni u fotografiji. Ja uvijek kažem da moj način fotografisanja nije za svakoga. Ko želi da mu vjenčanje ne izgleda kako je izgledalo, onda ne treba mene. Ko želi da mu vjenčanje izgleda prirodno, toplo, da izgleda onako kako jeste – onda sam ja taj. Ja samo želim da budem svjedok tog dana. Ni u jednom momentu neću reći de uradi ovo, de ono, jer ljude prihvatam takve kakvi jesu i u životu, pa tako i na vjenčanju.
P: Većina ljudi čeka da se nešto desi, da se prilike same poslože, da dođu u taj skupocjeni studio ili da nabave najbolju fotografsku opremu da bi stvarali. A o širenju poruka dobra i nade… To bi već neki nazvali utopijom. Ali ti, ipak, stvaraš, bez obzira na sve i svakoga.
O: Ma, to vam je kao kada neko ko se želi baviti poljoprivredom sanja o velikom plasteniku, najboljim mašinama, a ovamo nije posadio ni lijehu luka. Pa je li ti plastenik kriv što je nisi posadio? Neće država ni političari ujutro za mene ustati, umiti se, napraviti krevet, oprati suđe. To su svakodnevni izbori koje mi sami donosimo kao pojedinci i za koje nemamo apsolutno nikakve izgovore osim u vlastitoj ljenosti. Život jeste mješavina različitih uspona i padova, neprestana borba, a ponekad i nelogično hodočašće kako po pustinjama tako i po prašumama. Pitanje je zapravo vrlo jednostavno i svakodnevno se nameće: „Šta ja danas treba i mogu da učinim ovdje gdje jesam?“ To je sve.
Preuzeto sa web adrese – https://medium.com/casopis-talas/davor-mato%C5%A1evi%C4%87-postoji-neko-f0ce2c883dd3
https://www.facebook.com/davoritomeslicno / https://www.facebook.com/matosevicweddings / https://www.youtube.com/channel/UCNM-9-WnQgNW4kY0-17ADPQ / https://hr.wikipedia.org/wiki/Davor_Mato%C5%A1evi%C4%87 /
Davor Matošević – Žetva (Cijeli album)
Interviewer:
Nela Atlić
Owner and CEO at – Bilje i Obilje
Works at – Joga sa Nelom
