BAD SEASONS – Soulprints / Self-released, 2014 / Post-grunge / BiH
Toliko sam se radovao ovome albumu tuzlanskih Bad Seasons i gotovo dvije dobre godine proveo u iščekivanju finiša svih onih porođajnih muka, te u vrijeme kad sam nakratko proveo u njihovom gradu da nisam niti mogao pretpostaviti kako će niz naoko slučajnih i nenamjernih felera rezultirati paradoksima. Dakako, oni se ne odnose na konačan rezultat – opipljiv profesionalni CD s bogatom opremom i svim potrebnim informacijama.
Naime, još 2013. bend je naveliko radio u studiju, upravo o tome sam razgovarao s dva temeljna stupa benda, frontmenom Malikom Terzićem i Damirom Pirićem (oba sviraju gitare) kad sam bio u Tuzli, te su mi rekli da će album biti gotov do konca te godine, ali od toga nije bilo ništa. Sjetite se samo ‘bosanskog proljeća’ početkom 2014. koje je krenulo upravo iz Tuzle, pa onih poplava i cijelog serijala nedaća koje ionako prati BiH od raspada velike federacije. Tko bi uopće u takvoj situaciji i mogao raditi konkretno ono što voli i to o svome trošku u želji da napravi posao onako kako i treba, osobito ako je, kao u ovome slučaju, riječ o rock bendu s tekstovima na engleskom jeziku? Kako god, album su konačno završili u jesen 2014. i radosno mi se javili da je sve gotovo, te mi poslali info-press, e-mailove i link za skidanje, ali ja mulac slabostojeći sa znanjem oko pravilnog ‘klikanja’, taj link nisam nikako mogao, a niti znao skinuti, da vam ne pričam detalje. I onda su mi obećali da će poslati CD poštom, ali niti tu nije bilo sreće, ne znam zašto, no činjenica jest da smo pred samu Novu godinu 2015. jedne večeri preko facebooka uspostavili pravu ‘valnu duljinu’ kada mi je Damir doslovce ‘nacrtao’ što trebam napraviti da bi skinuo njihove pjesme. I onda shvatih koje su to šašave igre administratora, servera, internetskih mogula, ograničenosti aplikacija, ma da ne trabunjam ono što ne znam, ali konačno se taj album našao na mom hard-discu i rekoh, ok, sutra, ne sjećam se više, uglavnom par dana prije Nove godine da ga preslušam s nadom da ću ga uvrstiti u izbor najboljih radova. No, evo ti nove pljuske – vratim se drugi dan kući s posla, taman na staru godinu, 31. XII 2014. i nađem u kasliću obavijest pošte da mi je stigao neki paket kojeg treba podići do konca godine jer ga je poštar već nekoliko puta donosio na moju adresu i bla, bla, bla… Praktički, u zadnjih 5 minuta prije zatvaranja poštanskog ureda, uspio sam podignuti paketić u kome je bio baš upravo njihov CD (2 komada), poslan tko zna kad avionom s naznačenim i mojim brojem mobitela, a po nekoliko naljepnica se vidi da je bio i vraćan ponovno u BiH, pa nosite se sa svojim službama i poštanskim transakcijama dođavola! Toliko teško im je bilo nazvati me i reći da me traže, a mene nikako da nađu jer im poštari raznose pošiljke kad ipak netko svaki dan do 16h provede na poslu. Ajojoj… Uopće se ne čudim što se nekoliko puta desilo da nisam dobio slične pakete (pričali mi susjedi da su vidjeli poštara kako pokušava nagurati odeblji zavežanj u kaslić, hahaha), a jednom mi je poštar u starom stanu na Folki ostavio LP ploču Slobodana Kajkuta ispod otirača i mogao je svatko da mi je popali! Na svu sreću, u toj zgradi nitko nije slušao ploče, a niti mario za mjuzu.
Sve ove nevolje nemaju nikakvu krucijalno bitnu važnost, obične su bedastoće, ali zbog njih je ispalo tako kako jeste da sam htio ili ne, album paradoksno preselio u 2015. godinu gdje će se naći na listi najboljih zbog mnogih pozitivnih razloga. Prvi je taj što sam ga i praktički preslušavao prvog dana 2015. (soundcloud linkove uopće ne pratim), većina publike će ga usvojiti također u tekućem periodu, ima opširnu priču i da sam ga na osnovu jednog preslušavanja išao recenzirati, bio bi to površan posao isto kao i onih poštara koji odrade svoje od 8 do 16h i vrate pošiljku ‘return to sender’.
Najbitnija stvar ovog uistinu profesionalno urađenog albuma jest utemeljena čvrstina i kompaktnost materijala kojim Bad Seasons, s ponosom mogu reći, samima sebi da su sad bend s vrhunskim dosezima. Kompletan opus prilično dobrog dema “Spellbound” iz 2009. su ponovno snimili, pjesmama su dali nove aranžmane, novi zvuk, puno čvršće oblike i uvjerljivost na koju itekako treba računati. Ono što je bilo tanano i na nekim mjestima možda površno, sada je bogato dekorirano, a vokali Malika na teme Lejle Terzić, Daliborke Altarac i Damira (Pirića, naravno) su moćni, autoritativni i vrlo sugestivni. U nekim stvarima se obnaša poput Chris Cornella iz Soundgarden, njemu najdražeg benda (jednom prilikom razgovarajući na kavi imao je majicu “Badmotorfinger”), no u najvećem broju slučajeva mračni, razliveni poput pokojnog Layne Stylea (Alice In Chains), te raspoređeni u višljim registrima s nemalim posezanjima za promjenama oktava što je itekako dobar pokazatelj glasovnog napretka mada bi ovakav bend funkcionirao mnogo bolje da pjeva dublje ili barem u baritonu. Očito se mnogo radilo u produkciji i na ‘farbanju’ glasa s dodacima efekata (mnogo halova, echa i kratkih delaya) kojima je pridodan psihodeličan šmek.
Nema sad potrebe uspoređivati demo kojeg je radila prva postava, tad su uz njih dvojicu bili prisutni Vedad Čehajić (gitara) i Semir Tulić (bubnjevi), dok su ovdje ‘friški’ članovi Meho Saračević (bass) i Sead Hadžić (bubnjevi) uz pripomoć Ademira Bruljića (bubnjevi), Vedrana Sijerčića (vokal) i Dražena Mulaosmanovića (cigar box gitara). Ove nove adaptacije su zrelost kapitala starih pjesama s daleko boljim verzijama; proživljene su tko zna koliko puta, pomno razmatrane, te mada u akordima nisu bitno izmjenjene, dobile su sasvim nove oblike i punoću kompletnog dojma s mnogo staccato rada i groovačine koja je na demu manjkala, odnosno sada zvuče onako kako sam ih vidio uživo u starom zagrebačkom Hard Placeu 21.II 2012. na predizborima za Rock Otočec na kojeg se nisu uspjeli plasirati zbog demokratskih izbora nelojalne publike koja je izabrala bend Džem o kome od tada nisam čuo niti tona, of course, bend je iz Zagreba, a vjerojatno u nekom drugom gradu ne bi dobio niti glas publike.
Priča albuma je vrlo depresivna stvarnost mladih ljudi iz paradoksno-groteskne BiH, no ona se ne drži javnih medijskih inkvizicija već potencira globalističko – univerzalni košmar života na visoko postavljenom pijedestalu svijesnog čovjeka koji je sva ta mučilišta proživio u svojoj glavi, psihi i na praktičnom planu. Sanjareći, maštajući i stvarajući humanost u nehumanom društvu izdižući se iz kaosa društva kao inteligentno biće nepodložno tradiciji sredine Bijelog dugmeta, Plavog orkestra i trendly furke Dubioze Kolektiv. Kraće rečeno, teme su izraslina buntovnog, prkosnog i revoltiranog staleža zapostavljene alternativne generacije koja ima svoje osjećaje, svoj ponos, svoju intimu, seksualnu privlačnost, uvjerenja, načela, principe i ne mjeri se stupnjem degutantnosti balkanskog šabanizma. Sve to lijepo kroz stihove stoji u knjižici kroz niz pjesama u kojima se osjeća potpuna otuđenost, nesklad i zamor od takve okoline obuzete kičerajom medijskih nametnika koji svako malo čekaju da ušpricaju novu dozu nekog neandertalnog kretenizma nastalog negdje ispod vrbe pored Prnjavora ili na Baš-čaršiji uz čevape, mastiku, rakiju ili brlju, a bome i lajne koke i horsa. Tekstovi su personifikacija s bogatim stilskim figurama u kojima se traži bolje mjesto za život, potraga za skrivenom srećom, promjenama sudbinskih tragedija, iracionalnim inkarnacijama, maštanjima, katkad se tu protegne i neka konfrontacijska tema, no mnogo gorčine s pritiskom suludih društveno-političkih i socijalnih fikcija nikako tekstopiscima ne sugeriraju vjeru za optimističko poimanje stvari. Kad bi jedan recimo ako ne glazbeni kritičar, ono barem dobronamjernik izvan ex-YU poželio čuti šta je pravi glas jednog današnjeg Bosanca, suvremenog rockera na engleskom jeziku, najbolja mu je preporuka baš upravo ovaj album.
Gotovo sve pjesme su na bilo koji način angažirane i sofisticirane. Nema promašaja. Sve su ljudske, postojane, izvučene iz konteksta stvarnosti i ne trabunjaju nikakve priče iz prikrajka. I kroz iracionalnost opće psihe izvlače stvarnost na vidjelo u poetskom pogledu, onom rockerskom kakav i treba biti, a dalje možemo pričati o glazbi i stilskim finesama kojih ovdje ima cijelo čudo s ? (upitnikom) šta koja pjesma točno znači i na što se odnosi.
Uvodna “Land of broken dreams” je nošena umjerenim post-grunge ritmom koji se provlači kroz čitav album brojnim gitarskim zahvatima, padom tempova i ambijentalnim pasažima, “Rolling” (nekad s dodatkom u naslovu ‘with destiny’) izranja iz snažnog riffa i uplovljava u stoner/doom tipičan za Soundgarden, a Malik baš upravo asocira na mračnog Cornella s bogato nafilanim pratećim vokalima, u konceptu gledajući nešto između “Outshined” i “Slaves and bulldozers”. Vrlo kratka “Finest hour” (samo 2.24) može taman ‘sjesti’ kao kombinacija Iggy Popa i Bowiea, te je podložna za idealan hit samo da imaju etiketu koja bi ih pogurala sa singlom i domišljatim spotom, a “Spellbound” kao ključna tema odakle je i izvađen naziv albuma (stih ‘I’m falling into my abyss/ my soulprint stayed to tell‘) rascjepkanim kombinacijama snažnih riffova, kratkih ambijentalnih dionica i solažama donosi neprekidnu gruvačinu post-grungea u varijanti neke nove Nirvane, samo ovdje nažalost manjka Cobainovski vrištavi vokal, bilo bi daleko bolje. Najdulja “Too late” (skoro 5 minuta) šara kompleksnim aranžmanom, dakako bogatstvom Bad Seasons (na demu samo s jednom gitarom, basom i bubnjevima), ovdje je prikazana u raskošnoj finoći i širini ne zastajući samo na osnovnom riffu i malo solaže. Ranije je bila skoro pa neprimjetna, ali nova snimka čini čuda do neprepoznatljivosti! Nikad nije kasno i za wah-wah efekte, doom/stoner sintagme, disharmonije i disonante, odlično, do jaja!!!
“Cage of doubts” je bez ikakve sumnje noseća pjesma albuma s turobnim feelingom post-grungea i alternativnog rocka koji, bome, nije daleko niti od zadnjeg, proslavljenog albuma Black Sabbath (tekst je odličan, potpisuje ga Lejla Terzić), a proturena je u nevjerojatno dobar dinamički aranžman koji u hipu protekne kroz 4 minute. Lagana “To break away” opet je klasična Bowievska, onakva kakve je radio u ranim 70-im (sve je to alternativni rock, da se razumijemo), ultrabrza “Bitter” gotovo punkerski-hardcoreaška, a opet grunge sa stilom i psihodeličnim gitarama.
Dvije nove pjesme (barem ih nije bilo na “Spellbound” demu) su “Sinner” s prizvukom melodičnih Laufer u dostatno brzom tempu i mnoštvom breakova odličnog bubnjara, te također vrlo brza “Perfect guess” donose sasvim novu energiju u bend koji je ionako koncertno fantastičan. U ovoj posljednjenavedenoj Lejla Terzić kao tekstopisac pokazuje odanost Bogu i religiji s rockerske strane, moglo bi se čak reći i christian-rocku ili islam-rocku (ne znam što je po religiji, nije bitno), no uvjerenja su sasvim ispravna i neopisivo pozitivna kad jedan zadrti Zapadnjak pokušava neku ‘istočnu’ i mrsku civilizaciju proglasiti terorističkom na kapitalistički američki sistem koji će ionako propasti. Amerikanci skupa s konjokradicama kakvih ovdje imamo na tisuće su otpisani u glavama poštenih ljudi koji traže ljeba, leba i kruha, nema im ovdje mjesta, a premda Bad Seasons nisu nimalo politički angažiran i programiran bend poput punkera i hardcoreaša, oni na najbolji mogući način pričaju o tome što osjećaju, samo ne seljačinama s Balkana, nego nekome daleko kompetentnijem, usuditi ću se reći, oni govore samima sebi. Oni žive u BiH, mnogi i niti nemaju pojma kako je teško živjeti jer su zaluđeni s konvencionalnim glupostima, ali bratec mili, bre burazeru i jarane, proživi samo mjesec dana na pol kile riže, tek nešto malo mesa, 2-3 vekne kruha i litri mlijeka, pa ćemo vidjeti i čuti o čemu ćeš pjevati ako si uistinu umjetnik. Nećeš smišljati rime i stihove o nekoj ljepoti života i ljubavi, već ćeš jaukati, a ovi Tuzlaci ne cmolje mada im život nije lak. Oni su poete i drže se u dostojanstvu da ne pošandrcaju od svih ovih majmunarija. Unose se cijelim bićem u bend, daju sve od sebe kako bi uspjeli na svejtskoj razini, a ovo im je prvi korak ka tome. Možda će jednog dana biti takav ogroman bend koji neće htjeti svirati u nekoj prćvarnici za putne troškove i možda će imati velike hitove. A ovdje ih imaju i napretek. Samo ih treba otkriti. (Horvi / 10/01/2015)
Naslovi: 1. Land of broken dreams ; 2. Rolling ; 3. Sinner ; 4. Finest hour ; 5. Spellbound ; 6. Too late ; 7. Cage of doubts ; 8. To break away ; 9. Bitter ; 10. Perfect guess ; 11. Greater good ; 12. My life
ocjena albuma [1-10]: 9
www.facebook.com/forrestmcfly?fref=ts / www.facebook.com/badseasons
YouTube – Bad Seasons – Cage of Doubts (Official Video)
Recenzent:
Vladimir Horvat
Zagreb, Hrvatska
djhorvi@net.hr
