OLIVERA MARKOVIĆ – Biografija (03.05.1925.-02.07.2011.)
Žena koja je preskočila bodljikavu žicu
Poštovani čitatelji, možemo se pitati što zajedničko imaju Winston Churchill i glumica, odnosno pjevačica, Olivera Marković. Odgovor na to čudno pitanje možete naći u biografiji Olivere Marković. Engleski političar, Winston Churchill, prvi je upotrijebieo izraz “Željezna zavjesa” i time je opisao novu granicu između komunističkog bloka i Zapada. To je bila mrtva granica, sa bodljikavom zicom, gdje se je ponekad i zapucalo na nekog nesretnog bjegunca koji je pokušao ilegano da napusti komunistički raj na zemlji. Inače, vojnici sa oboje strane granice, pazili su da ne naprave neki opasan incident tako da ne dodje do velikog rata.
Winston Churchill je zaboravio da spomene još jednu, puno goru granicu u Evropi, koja je bila osigurana bodljikavom žicom i velikom gomilom mina… To je bila granica između komunističke Jugoslavije i susjednih komunističkih zemalja. Svađa medju komunističkim poglavicama, 1948. godine, dovela je do toga da je ta granica bila veoma vruća i opasna. Graničarima koji su na jugoslavnskoj strani čuvali tu granicu bilo je strogo zabranjeno da noću puše jer je sa druge strane, veoma često, znao da doleti metak koji je stražaru dokrajčio život. Možemo pretpostaviti da su i stražari na drugoj strani granice imali istu zabranu noćnog pušenja. Ta svađa između poglavica dovela je do jednog užasnog efekta jer je takva granica postala nepropusna za kulturnu razmjenu.
Na radio stanicama Jugoslavije nestala je ruska glazba, kao i glazba ruskih satelita, Mađarske, Bugarske, Rumunije i Albanije. I ,naravno, jugoslavenska glazba se nije čula u time zemaljama. Prestale su gostovanja nadarenih umjetnika svih vrsta umjetnosti. To stanje se nije promijenilo Staljinovom smrću, 1953-e godine, jer su njegovi nasljednici nastavili njegovu politiku. Interesantno je da je ta granica još uvijek prisutna u mnogim glavama jer je kulturna razmjena sa susjednim zemljama veoma nerazvijena. Dugogodišnja indoktrinacija je ostavila trajni trag u glavama ljudi koji i ne primjećuju da su indoktrinirani.
Krajem 50-tih godina u Jugoslaviji nije postojala televizija i glavni propagandni instrument komunističkih vlastodržaca bio je, takozvani, filmski žurnal. U kinu je prija početka svakog filma 10-15 minuta pokazivan filmski žurnal. U tom filmskom žurnalu bile su prikazivane vijesti iz zemlje i svijeta. U to doba svemoćne cenzure strogo se je pazilo da se obićnom narodu pokažu samo odgovarajuće vijesti.
Negdje u drugoj polovici pedesetih godina autor ovog članak bio je u kinu “Beograd” u Rijeci kada je u žurnalu predstavljena jedna pjevačica koja je otpjevala 2 ili tri pjesme. Ona je otpjevala, takozvane, ruske romanse. Mladom dečkiću takav način pjevanja bio je potpuno nepoznat i njegova mama, koja je došla iz politički obrazovane familije, objasnila mu je poslije filma da su to ruske romanse, ali da nju čudi da se to smije pokazati i da to cenzura nije slučajno dopustila. Tamnokosa žena koja je pjevala u tom filmskom žurnalu bila je beogradska pjevačica Olivera Marković.
Možemo reći da je Olivera Marković, nakon desetgodišnje blokade, bila prvi umjetnik koji je simbolično preskočio bodljikavu žicu na toj granici. Naravno, to nije bila njena odluka. Ona je vjerovano bila izabrana kroz to da je veoma dobro pjevala ruske romanse. Olivera Marković započela je pjevati ruske romanse pod uticajem njene učiteljice, poznate pjevačice ruskih romansi, Olge Jančevecke. Ovaj nešto duži uvod bio je potreban da razumijemo u kojim uslovima je Olivera Marković mogla da pjeva.
Poslije uvoda se možemo posvetiti životu i radu Olivere Marković, rođene Đorđević. Glumica i pjevačica, Olivera Marković, rođene je u Kraljevini Jugoslaviji, 03.05.1925. godine, u Beogradu. Mlade godine života, do završetka gimanazije, provela je u Nišu. Naklonost prema glumi pokazala se je veoma rano jer je Olivera kao djevojčica osnovala neku dječiju glumačku grupu što je bio slučaj i kod pjevača Đorđa Marjanovića. Poslije mature, njeni roditelji su ponovo preselili u Beograd. Za vrijeme rata ona je u Beogradu nastupala u manjim kazališnim grupama i pri tome je upaznala glumačkog kolegu Markovića koje je nešto kasnije postao njen muž.
Olivera Marković upisala je studij povijest umjetnosti, ali nije pri tome ostala. Poslije rata Olivera Marković izgubila je oca koji je za vrijeme rata bio policijski funkcioner u Nišu i kao takav nije mogao očekivati milost od novih vlastodržaca. Majka Olivere Marković bila je češkog porijekla.
Kao mlada glumica Olivera Marković je poslije rata dobila prvu epizodnu filmsku ulogu – bilo je to u filmu “U planinama Jugoslavije”. Taj film je bio rusko-jugoslavenska koprodukcija. Poslije tih prvih filmskih iskustava, upisala je studij na beogradskoj kazališnoj Akademiji u klasi Mate Miloševića, redatelja i glumca. Udala se za glumca Radu Markovića i sa njim je radila u beogradskom dramskom pozoristu. Sa suprugom je glumila u poznatom američkom kamadu, “Mačka na vrućem limenom krovu”. Kao što je u uvodu navedeno, od 1949. godine ruski komadi nisu bili na repertoaru.
Atraktivna glumica dobila je 1955. godine prvu filmsku ulogu u filmu “Šolaja”. Već godinu dana kasnije, 1956. godine glumila je u poznatom filmu “Posljedni kolosjek”. Ineresantno je spomenuti da je 1957. godine snimila film “Samo ljudi” i to sa poznatom Nelom Eržišnik. Veliki uspjeh za Oliveru Marković bio je nastup u poznat0m filmu “Vlak bez voznog reda”.
Njeno najveće glumačko dostignuće bilo je u filmu “U uzavrelom gradu”, gdje je Olivera glumila jednu prostitutku i njenom glumom dala tom liku jedno pozitivno zračenje tako da to nije odgovaralo strogim moralnim nazorima tog vremena. Dobivala je više nagrada kao na primjer Zlatnu i Srebrenu Arenu“. Došlo je doba televizije i oliveru Marković se moglo vidjeti u TV serijama.
Prvi brak se je raspao 1964. godine i Olivera Marković se 1965. godine udala za glumca Dušana Bulajića koji je bio veoma poznat kroz muzički film “Ljubav i moda”. Olivera Marković je 1989. godine otišla u mirovinu i šest godina kasnije, t.j. 1995. godine, ostala je udovica.
Kada se posmatra njen životni put, mora se reći da je Olivera između kazališnih uloga često pjevala i da je kao pjevačica bila veoma popularna. Posebno su bile omiljene njene interpretacije ruskih romansi, a najpopularnija je bila romansa “Trojka”. Njene gramofonske ploče uvijek su bile razgrabljene i do njih je bilo teško doći.
Prve gramofonske ploče sa 78 okretaja (u minuti), Olivera Marković je snimila već u 50-tim godinama prošlog stoljeća. U to vrijeme pjevala je sa poznatim pjevačima tog vremena, a najčešće sa Vojinom Popovićom i to uz pratnju orkestara Spase Milutinovica, Mirka Šouca i drugih.
U to doba snimaila je i poznatu američku pjesmu “Doggie In The Window” kao i slične pjesme.
Interesantno je da Olivera Marković nije posebno cijenila svoj umjetnički rad na polju glazbe što je bio isti slučaj i kod njenog glumačkog kolege Dušana Jakšića. Njih dvoje su puno više cijenili glumu od pjevanja. Bez obzira na to, ostavili su u diskografiji ex-YU trajan trag.
Umjetnički talenat familije Marković je kao štafeta predat dalje i sin, Goran Marković, radi kao filmski režiser. U jednom filmu njenog sina Gorana, Olivera Marković je glumila samu sebe!!
Zadnje godine života nisu bile lijepe za Oliveru Marković jer je zbog teške bolesti morala biti na intenzivnoj njezi. Olivera Marković je nas zauvijek napustila 02.07.2011. godine. Imala je sreću da je njen umjetnički rad bio za vrijeme njenog života priznat i cijenjen i da nije bio zaboravljen. U Narodnom pozoristu Beograd, 01.10.2011. godine održan je program koji je bio posvećen Oliveri Marković.
Beogradska politika je 02.05.2013 objavila slijedecu vijest: koja pokazuje da je Olivera Markovic ostavila trajan trag i da umjetnicki rad Olivere Markovic nije pokriven prasinom zaborava.
YouTube – Olivera Marković – Trojka
Autor:
Nadir Efendić
Henstedt-Ulzburg, Deutschland
efendic@gmx.de
