Sve
sto vidite na ovom mjestu tek je "fasada" ove rubrike.
Manjak slobodnog vremena sprecava me u njenom redovnom "osvjezavanju".
Sva ponuda novih i starih priloga vidljiva je tek u rubrici
"Arhiva svih novosti..."
Crni
humor - kompilacija Monthy Pytona, Jim Jarmuscha, Satana Panonskog,
Alan Forda, Henry Millera, Dubravka Matakovica, bolesnih hardcore
i porno filmova, saljivog nihilizma i jos kojecega, glavna su
tematska obiljezja ovog nadasve sarkasticno - ironicnog albuma
kojim Skoljke i dalje sljede svoje zacrtane humoreske. Album
je snimljen koncem 2004. godine, no izdanje na Slusaj najglasnije
slijedilo je nekoliko mjeseci kasnije. Tko bi znao zbog cega
ovaj sastav jos uvijek nije pronasao adekvatan put, barem do
neke uze underground publike koja je sklona barem ironijama
na pragovima Let 3 i Hladnog piva, te najcrnjeg humora jer imaju
velike atribute za kultni status najmracnije komicne hrvatske
rock grupe. Kroz 21 pjesmu protezu se njihove ironicne price
o raznim nastranostima - incestu, grupnom seksu u porodici,
narkomaniji (naslovi "Zar i ti sine brate", "Kruh,
mlijeko, cigare", "Vlak u spermi"), mesaru ("Porno
klaonica"), klanju, pijanim perverzijama ("Sumski
clovek", otpjevana na slovenskom uz ska podlogu), genocidu
("Sve smo poubijali"), nekrofiliji ("Cudni Mladic
psiho Patko"), ali i o svakodnevnim medijskim polemikama
o socijalnom statusu (uvodna "Dno", "Europa blues"),
raznim nepravdama ("Cudan san", "Cudna scena"),
tradicionalnim nacelima, religijskim preobrazajima...
Novi
projekt ponikao u Franjicevoj nepresusivoj skoli talenata donosi
obilje iznenadjenja - ples, elektroniku, psihodeliju i duboku
sofisticiranu artisticku sklonost ka odlicnim eksperimentalnim
potezima. Ovdje se radi o novom projektu Hrvoja zvanog Sprle
i Antonija, koji su izmedju ostalog bili i idejni pokretaci,
na zalost, malo poznatog projekta D.K.K. 2001. godine su pod
tim imenom objavili odlican i zajebantski, no posve neprimjeceni
album "Balkanski trokut" i redovito poceli suradjivati
sa Zdenkovim "Slusaj najglasnije" gdje su objavljivani
njihovi radovi. Poblize, njih dvojica prave raznorazne elektronske
kompozicije sarajuci nemilice po razlicitim stilskim pretincima
(techno, jungle, d'n'b, trip-hop, hip-hop, electro-pop, psihodelija...).
Ovaj projekt koji je vec bio predstavljen na "10. bombardiranju
New Yorka", 2004. godine, ovdje se prezentira kroz odlican
i cjelovit, uglavnom, instrumentalni album u trajanju od 45
minuta.
Cinkuši
su konacno objavili svoj novi, drugi album po redu i zove se
"Domesticus Vulgaris"... Za one koji neznaju, to je
osebujan bend world-music rockera koji sviraju etno-folk-rock
i koriste kajkavicu (jedan od prvih jezika juznih Slavena) i
s pravom ga koriste jer su rodjeni i zive u tom podneblju. Sam
naziv njihovog novog albuma "Domesticus Vulgaris"
je uskladjen s naslovima koji se nalaze na njemu - od prve do
zadnje kompozicije isprleplecu se "vulgarniji" simboli
nabijenih starih Slavena i njihove ostavstine (od frustracija,
socijalnih motiva, preko ljubavi, tradicionalnih i zaboravljenih
obicaja do erotike). Radi se o fantasticnom djelu koje samo
predani umjetnici proizvode i mogu napraviti. Djela kao sto
je vec odavno poznati hit "Raca", (objavljen kao single
jos 2003. godine) s nevjerojatnim pocetkom, ludim zapletom i
najludjim zavrsetkom. Toplina i pristupacnost njihovog izraza
sjaji iz svakog trenutka ovog 50-tominutnog djela pri cemu su
ponovno dali do znanja da su ultimativni majstori koji ne pokapaju
"paradnu starinsku rijec KAJ", vec se njome sluze
s potpunim pravom u svrhu ocuvanja domaceg terena od vjecitog
spanciranja "ilirskih fanta, mrtvackih snoboka, falkonosa,
zaskrabanih dijaka i larfonosa koji su furtinavek znali pokapati
gospocki". Izdavac: Cantus Records iz Zagreba.
Ne
ulazeci u to na koji je nacin Svetlana Raznatovic od stidljivog
djevojcurka koji je pjevao u kafanama na potezu Bar - Ulcinj
postala heroina srpskog nacionalnog bica, svaki posteni analiticar
muzickih, ali i socioloskih i ekonomskih prilika morace priznati
da je doticna jedina istinska ovdasnja estradna zvijezda, cija
se harizma, u ogranicenom arealu dakako, moze mjeriti sa onom
koju isijavaju svjetske trendi zvijezde. Od naslovnih strana
"Sabora" i slicnih ruralnih magazina dogurala je do
covera prestiznih casopisa sa engleskog govornog podrucja, a
u paraleli s tim mijenjala se i zvucna slika - od simplifikovane
narodnjacke matrice na prvim albumima i nemustih tinejdzerskih
pjesmiculjaka do zadivljuce produciranog nosaca zvuka "Ceca
- London Mix", namjenski napravljenog da Raznatovicku pokusa
izbaciti i u svjetsku orbitu.
Bend Agonize oformljen je 1997. godine u Tuzli na inicijativu Nedima Tinjića (sada već bivšeg gitariste ovog benda koji ga je napustio kako bi se posvetio klasičnoj muzici). Agonize su do sada objavili jedan full-length album "The Chosen One" (2000.) i "Promo" (2001.) koji je sadržavao tri live snimljene pjesme (jednu novu i dvije sa "The Chosen One") plus dvije pjesme koje se mogu naći na novom albumu, ali sa novim aranžmanima.
Drago
mi je da ima ovakvih albuma. I još više: ovakvih bendova. Teško
da se mogu ubrojiti u klub ljubitelja ovakvog zvuka, teško da
cete me zateci kako preslušavam nešto slicno, iako volim americki
gitarski rock i obožavam takvu vrstu melodije. Gledao sam ih
6-7 puta i ne znam koju bih od tih polusatnih eksplozija izdvojio
kao najupecatljiviju. I, ako to nešto znaci: po meni oni mogu
svoj repertoar odsvirat ravnopravno s bilo kojim inozemnim bandom
i navijam jako najjace da im se prizna koliko su sjajan bend
i sjajni ljudi... Dobro, dobro, sad cu malo i o albumu. Nakon
sedam godina i nekoliko stotina koncerata, spota u Briljanteenu,
stali su na noge: snimili su u studiju Kosmo svojih 34ipo minute,
objavili ga pod svojom etiketom i imaju vrlo jasnu viziju kako
bi se to trebalo dalje odvijati.
Iako je u svijetu new-age, odnosno njegova etno-ambiental komponenta, dominantni trend već nekoliko godina, u Srbiji i Crnoj Gori nije bilo nikoga ko bi izuzetno bogato muzičko nasljeđe ovih prostora otjelotvorio u cjelinu primjerenu aktuelnom momentu svjetske diskografije. Uglavnom su u prošlosti to bili autistični pokušaji usko zavučeni u rukavac džez provenijencije (Lala Kovačev i "Paganke", Vlada Maričić, pa i "Louis Band" u prvoj postavi sa Mačkom i Lolom Andrejićem...), no, pokazalo se i u ovom primjeru - bez modernog aranžmana i produkcije, nema boljitka. Vrata je, paradoksalno, otškrinuo čovjek iz sasvim drugog filma. "Lane" je proskakutalo evropskim proplancima, a u "Ad Hoc Orchestra", koji je pratio Željka Joksimovića na takmičenju Eurosong, saz je svirao Rastko Aksentijević, spiritus movens trupe koja je stvari u ovdašnjoj etno-muzici konačno postavila na svoje mjesto.
Najagilnija
hrvatska diskografska kuća "Croatia Records" pokrenula je u
novembru prošle (2004.) godine ediciju "Zlatna kolekcija", u
kojoj nosači zvuka predstavljaju pregled karijere priznatih
izvođača tamošnje scene. Serijal je započeo izdavanjem duplog
albuma "Inventura" - Vladimira Kočiša Zeca, bivšeg člana "Novih
fosila", a nakon njega uslijedili su albumi sa kolekcijama najvećih
hitova Tatjane Matejaš Tajči, Massimo Savića, Meri Cetinić,
Zorice Kondža (na slici) i grupe Crvena jabuka.
"Burek
je, pojednostavljeno rečeno, izvanredan nosač zvuka na kome
je sve na svome mjestu - vrhunski produciran, otpjevan i odsviran
CD, korak od sedam milja i za Dina samoga i za klonove Diniće.
Uzlazna putanja kvaliteta Dinovih izdanja dostigla je vrhunac
ovim zrelim ostvarenjem, nevjerovatnom fuzijom pop muzike i
orijantalnog sazvučja. Album je rađen četiri godine i na njemu
je svoje mjesto našlo više od stotinu saradnika. Većina je angažovana
na stvaranju slike tradicionalnog zvuka, onog sa geografskom
odrednicom Bliskog istoka (naravno, ne na vulgaran i brutalan
način, kako to čine Grandove zvijezde)."
Jedan
od preživjelih iz prve postave onoga što se u medijima osamdesetih
rogobatno nazivalo "Beogradska alternativna scena",
Dušan Kojić Koja, alias Zeleni Zub, alias Black Tooth, oduvijek
je bio sasvim posebita pojava na domaćoj (ali i evropskoj) rock
sceni. U nju se uvukao kao basista novobeogradskog sastava "Limunovo
drvo" koji je ubrzo evoluirao u legendarni trio "Šarlo
akrobata". Nakon LP "Bistriji ili tuplji čovek biva
kad...", jednog singla i učešća u projektu "Paket
aranžman", Šarlo se raspada na tri frakcije, a Koja priklanja
minimalističkim tendencijama u rocku, kreiravši u grupi "Disciplina
kičme" zvučnu sliku sa samo dva instrumenta (bubanj, bas)
i glasom. Takva je muzika teško prodirala do slušalaca, a još
teže do diskografskih kuća, pa su prvijenac "Sviđa mi se
da ti ne bude prijatno" morali objaviti pod etiketom opskurnog
slovenačkog "Helidona".
Mlada
bosanska labela Gramofon se od svog nastanka opredijelila
za izdavanje nosača zvuka koji imaju sasvim posebit autorski
pečat, sa naglaskom na umjetnička ostvarenja koja propagiraju
modernu, urbanu, ali u isto vrijeme i autentičnu sliku matične
države. Do sada su, u okviru svoja tri ogranka Gramofon classic
(klasična muzika), Ethno Gramofon (tradicionalna i sakralna
muzika) i New Gramofon (elektronika, jazz, new age i slobodne
forme) publikovali tri izdanja soundtrack Adija Lukovca iz
filma Remake, zatim izvorne bošnjačke pjesme uz saz u izvođenju
legendarne Emine Zečaj, te prvijenac hard-core / reggae benda
socijalističko-samoupravljačkog imena Dubioza kolektiv. Smiraj
2004. godine donosi Gramofonu dva CD maxi-singlea Dubioze
kolektiva i mladog BH autora Nedima Zlatara.
Iz
cjeline najboljeg rap albuma uradjenog na jezicima ovdasnjih
naroda i narodnosti iskacu tri pjesme - prva je naslovna, himna
dolce vita zivota bez nervoze i stresa, ocigledno postavljena
na album da razbije ocaj sto preovladava. Druga je emotivna
numera "Down", elegijom prostepan ljubavni trip-hop ("Najgora
je tisina / A izmedju nas je planina"), a treca revolucionarna
"Dragi moj Vlado" sa zaraznim refrenom u kome se "po spisku"
pominju Vlada, politika, Parlament... Ova potonja pravi je primjer
kako psovke mogu biti sastavni, i potpuno logicki dio pjesme
- naravno, naracija ulicnog poete kakav je Maajka vrvi od "eksplicitnih
stihova", no, to valjda nikom ne bi trebalo da bude cudno, jer
sta ostaje kad... "posla mi hocemo, a bez njega locemo
/ puni bijesa u sebi, a ne znamo da placemo / onda sta cemo
- skupit jade, pa na barikade..."
Da rešeto vremena pravim vrijednostima ne može ništa, pokazuje i reizdanje unplugged koncerta "Generacije 5" upriličenog u Studiju 9 TV Beograd, sada već davne jeseni 1995. godine. Beogradska izdavačka kuća "Active Time" odlučila se na ovaj potez jer su originalni snimci svojevremeno izašli samo na vinilu, u formi LP ploče, i to u ograničenoj ediciji za radio stanice. Podsjetiću, bilo je to doba reunije poznatog beogradskog sastava, osnovanog prije 27 godina. U vrijeme snimanja ovog koncerta, od originalne postave ostala su samo dvojica, i to ključni ljudi - Dragan Jovanović Krle, gitarista i Dragan Ilić, klavijaturista. Izvorni vokal Jovan Rašić zamijenjen je još 1979. godine prvim muškim seks simbolom u domaćem roku Goranom Miloševićem, čija je docnije poznatija sestra Slađana tada tek počinjala probijanje u estradnim vodama. S njim su publikovali dva solidna albuma - "Dubler" i onaj naslovljen imenom grupe, te četiri singla, od kojih je jedan postao nezaobilazni dio repertoara svih intimnijih svirki uz gitaru - "Ti samo budi dovoljno daleko". U prvoj polovini devedesetih, ulogu vokalnog soliste preuzima glumac Đorđe David Nikolić i, nakon kompilacionog albuma, upravo je ovaj unplugged koncert bio presudan za ponovno ulazak grupe u prvu ligu srbijanske rock muzike.
U toku gotovo četrdesetogodišnje karijere Kemala Montena, ne zna se sa koje strane mu je dolazilo više komplimenata kao performeru, kompozitoru ili tekstopiscu. Gotovo da nema nikoga na prostorima velike Jugoslavije da ne zna nekoliko Keminih pjesama, a produktima iz njegove radionice okoristili su se mnogi, od Čolića ("Gori vatra", "Zelena si rijeka bila", "Jedina", "Prava stvar"), Mahira Paloša ("Spavaj cvijete moj"), seks-bombe Alme Ekmečić, Fadila Toskića, "Indexa" ("Sve ove godine", "Bacila je sve niz rijeku"), Gabi Novak, Duška Lokina, Tereze, VIS "Ambasadori" (evrovizijska "Zemljo moja"), do Danijele Martinović, Borisa Novkovića, Mari Mari i Jellene. Da za dobre šansonjere važi ista poslovica kao za vino, dokazuje i posljednji album, "Dunje i kolači".